PRAVO NA SLOBODU OKUPLJANJA U BOSNI I HERCEGOVINI: IZMEĐU MEĐUNARODNIH STANDARDA I NACIONALNIH PRAKSI
RIGHT TO FREEDOM OF ASSEMBLY IN BOSNIA AND HERZEGOVINA: BETWEEN INTERNATIONAL STANDARDS AND NATIONAL PRACTICES

Summary/Abstract: U analizi se po poglavljima sagledavaju važeća zakonska rješenja u Bosni i Hercegovini kojima se reguliše pravo na javno okupljanje, te se tako nastoje izdvojiti sporni aspekti u važećim propisima. U prvom dijelu domaći propisi su stavljeni u suodnos prema međunarodnim standardima koji počivaju na premisi da se u slučaju prava na slobodu mirnog okupljanja radi o temeljnom ljudskom pravu. Ovo pravo nije apsolutno pravo, ali njegova ograničenja u demokratskom društvu moraju biti srazmjerna, prema međunarodnim standardima. Pitanje srazmjernosti – da li je propisima postignuta adekvatna srazmjernost – ključno je pitanje koje se ovdje obrađuje. Kroz cijelu analizu razmatraju se predviđena ograničenja u nacionalnom zakonodavstvu, te se propituje njihova legitimnost, i to u odnosu na međunarodne smjernice i dobre prakse. U prvom poglavlju se daju definicije javnog okupljanja i mirnog okupljanja, te se zatim izdvajaju prostorna ograničenja kako ih predviđa naš zakonodavni okvir. Analiza sumira i druge vrste ograničenja, preispitujući njihovu opravdanost i poredeći različita rješenja na različitim nivoima vlasti. Na više mjesta nameće se i zaključak da je propise u vezi s ovim pravom neophodno harmonizovati, te da ne postoje prepreke da se pripremi jedinstven zakon na nivou Federacije BiH. Posebna pažnja u analizi je posvećena prijavljivanju mirnog okupljanja, te se ispituje kakva pravna zaštita trenutno postoji u slučaju da je okupljanje zabranjeno. Na tom mjestu su izložene manjkavosti važećih rješenja i objašnjenje zašto se trenutna zaštita ne može smatrati efektivnom imajući u vidu predviđene rokove. Date su i konkretne preporuke kako je moguće unaprijediti sistem pravne zaštite, uzimajući u obzir da u slučaju prava na slobodu okupljanja ta zaštita mora biti hitnog karaktera. Opširno je razmatrana i trenutna specifičnost u važećem postupku prijavljivanja okupljanja u situaciji kada se zahvata površina puta, kako se tada zahtijeva i odobrenje nadležnog saobraćajnog organa, ali i druge praktične prepreke koje su naročito sporne u praksi, poput odviše velikog tereta koji se stavlja na organizatora i angažovane redare. Umjesto zaključka, na kraju su izdvojene preporuke koje bi se trebale uzeti u obzir pri razvijanju zagovaračkih politika i u novim zakonodavnim procesima. One počivaju na međunarodnim standardima i minimumu neophodne zaštite koji bi morao biti inkorporiran u nacionalne okvire.

• Details
• Contents