U sjenama nihilizma
In the shadows of nihilism

Summary/Abstract: Kad pod ovaj naslov stavljam dva njemačka pjesnika, dva pjesnika njemačkoga jezika, Gottfrieda Benna i Paula Celana, tada to nije doista nikakav izbor. Želimo li iz njemačke književnosti nakon Drugoga svjetskog rata izdvojiti imena koja su zbilja omogućila odslik nečega od temeljne duševne, duhovne i religijske situacije vremena, tada ćemo se osvrnuti na lirske pjesnike. Mi Nijemci nismo narod velikih pripovjedača. Čak su i imena poput Hermanna Hessea, Thomasa Manna ili Roberta Musila odveć sputana vlastitim poboljšanjima manirističke pripovjedne tehnike, nego što bi imala veliki dah prirodna pripovijedanja. Izvjesno je da nas je duboko dojmila Igra staklenih perli Hermanna Hessea, koja nam je stigla nakon rata, i još više, podjednako dubok i umjetnički zaokružen obračun Thomasa Manna s njemačkom tragedijom i - možda trajnije - genijalna retrospektiva Čovjeka bez osobina. Izvjesno je da je recimo tjeskoba Heinricha Bolla i burna beskrajnost pripovijedanja Guntera Grassa našla odjek i izvan Njemačke. No mogu li oni konkurirati velikim pripovjedačima Engleske, Rusije, Francuske, mogu li konkurirati Joyceu, Proustu, Zlim dusima, Braći Karamazovima ili Ani Karenjini, koji nam se svi obraćaju, jučer, danas i sutra? Naspram toga, smjelo bi se reći da je njemačko lirsko pjesništvo već stotinu godišta primjeren izražaj njemačkoga duha, koji je svagda bio u svezi s velikim znanstvenim i filozofskim iskustvima i djelima njemačke kulture. Spomenut ću ime Stefana Georga, koji je zacijelo bio najznačajniji umjetnik njemačkoga jezika zadnjih stotinu godišta. Spomenut ću Huga von Hofmannsthala, Reinera Mariju Rilkea i Georgea Trakla. Mnogi od njih, politički gledano, nisu bili iz Savezne Republike Njemačke. No res publica litteraria ne zna za granice osim granica što su povučene jezikom, a svi se mi trsimo premostiti čak i granice jezika kada putujemo u strane zemlje ili strane duhove slušamo na njihovu jeziku.

• Details
• Contents