Granice osobne priče: svjedočenje o obiteljskoj tragediji i o holokaustu
Limits on personal stories: the testimony of a family tragedy and the Holocaust

Summary/Abstract: U svojoj posljednjoj knjizi Priče iz moje davnine (2007.) Maja Bošković–Stulli navodi moju recenzentsku napomenu o knjizi O usmenoj tradiciji i o životu (1999., 2002.) i blago negoduje. Naime, ja sam napisala kako je »recentno rasplinjavanje disciplinarnih i žanrovskih kodova ohrabrilo autoricu da nam na jednom mjestu podastre tekstove pisane u znanstvenokritičkom i biografsko– –esejističkom ključu« (2007: 119), a ona podsjeća kako je u njezinu »povezivanju osobnoga i studijskog bilo spontanosti već i prije tih učenih orijentacija« (ibid). I potom navodi da su i u ranijim studijama značajno mjesto zauzimali autobiografski osvrti na pojedine istraživačke terene, pripovjedne situacije i okolnosti bilježenja priče, pojedine pripovjedače i pričanja iz institutskog okružja. Međutim, ono o čemu je naša najuglednija folkloristica i uvijek pristupačna, srdačna i beskrajno znatiželjna kolegica — koja je od svih institutskih suradnika i suradnica tražila da je oslovljavaju samo imenom — izbjegavala govoriti i pisati sve do svojih poznih godina, točnije do sredine 1990–ih, jest ratna sudbina njezine uže obitelji koja je u potpunosti stradala u holokaustu. O znakovitom prešućivanju te teme svjedoče i njezine kolegice, suputnice kroz »slavne dane« jedne male, kompaktne i dinamične znanstvene zajednice (usp. Bošković Stulli 2007: 121–25).

• Details
• Contents