Psihoterapija svjedočenjem kao terapijska intervencija
Testimony psychotherapy as a treatment modality

Summary/Abstract: Pjesnikinja kaže: "Ako nemaš priče, nemaš ništa." Ona naravno pretjeruje na isti način na koji pretjeruje Marko Vešović u uvodu svog predavanja o Tolstoju studentima kniževnosti u Sarajevu, kada kaže: "Ko god ne voli Tolstoja, treba ići na vješala!'. A i sam Tolstoj počinje roman "Ana Karenjina" poznatim rečenicama o tome kako su sve sretne porodice sretne na isti način, a da je svaka nesretna porodica nesretna na svoj vlastiti način. To u osnovi znači da je književnost sama po sebi svjedočenje, uglavnom svjedočenje onih koji su patili, budući da je to njima očito više potrebno. I ako je glavni cilj medicine liječenje, glavni cilj književnosti je umanjivanje patnje kroz njeno evociranje: ova dva plana se očito preklapaju i izmjenjuju svoje planove. Gotovo da svaka priča može biti svjedočenje, i svako svjedočenje je priča. Postoje kratke priče koje izrazito sliče svjedočenju, poput one Čehovljeve "Tuga", u kojoj kočijas priča o smrti svoga sina konju jer ga nitko drugi nije imao vremena niti želje slušati.

• Details
• Contents