O pragnieniu źródła – judeochrześcijańskie i śródziemnomorskie korzenie Europy w eseistyce Predraga Matvejevicia
O želji izvora – judeokršćanski i mediteranski korijeni Europe u esejistici Predraga Matvejevića

Summary/Abstract: Članak pokušava ostvariti jedan osnovni cilj: prikazati Matvejevićev stav prema mediteranskoj civilizaciji i njegov način doživljaja kulture. Predmet razmatranja su dvije knjige: najpoznatije i najistaknutije Matvejevićevo djelo Mediteranski brevijar te posljednja, nastavljajuća i prateća njegov diskurs knjiga Kruh naš. U tim se knjigama Matvejević pokazuje ne samo kao čovjek kulture, istaknut promatrač europske stvarnosti, nego i kao originalni, kreativni mislilac te „protagonist suvremene intelektualne rasprave” (Magris 2003: 7). Njegova esejistika ukazuje „na postojane, konsekventno građene i dokazivane dimenzije” (Kalanj 2003: 14) njegovog književno-kulturnog rada. U ovom članku posebna pozornost posvećena je istraživanju odsutnosti ili skrovitosti pravih izvora Europe. Ova se želja za odsutnošću objavlja u Matvejevićevom putovanju kroz zaboravljene ili dobro već poznate puteve i staze na kojim traži tragove starih kultura. Sredozemlje za njega predstavlja prvenstveno civilizacijski prostor koji je utjecao na oblik cijele Europe. Ondje su počeci europske znanosti, kulture i umjetnosti. Ipak, obraća također svoju pozornost na sve one stvari koje se danas smatraju sramnima i nepristojnima, kao što su križarski ratovi, demagogija, fanatizam i druge. Uprskos svemu, Mediteran funkcionira u njegovoj esejistici kao izvor Europe koji je trenutno pomalo zaboravljen. Ovo naše more, koje oblijeva tri kontinenta, dakle tri svijeta, povezivalo je i dalje povezuje ljude te je prostor zajedničkih osjećaja. Kao što je pisao Herbert, antička Grčka i Rim su bili neka vrsta sretnih otoka, gdje su pod suncem uma cvale plemenitost, harmonija i ravnoteža. Na toj su obali našli azil autori poput Matvejevića. Nakon prostora svog kulturnog života, hrvatski se esejist obraća kruhu, „stvarnosti istodobno simboličkoj i konkretnoj“ (Bréchon 2003: 58). Dugotrajna autorova zaokupljenost kruhom koja je rođena već u njegovoj mladosti, tražila je formu književne rasprave, formu eseja. Matvejević piše o kruhu koji ljudima omogućuje život, prikazuje njegovu svakdašnjost i vječnost, svjetovnost i svetost. Povijest i sadašnjost, legenda i vjera, stvarnost i umjetnost naznačeni su kruhom, njegovom prisutnošću, oblikom, ukusom. Kruh je spajao ljude i kulture, ali je postao također povodom raspola i sukoba. Zbog toga da je kruh prisutan skoro u svakoj kulturi, može se reći da govoriti o kruhu, žitu, klasju, ratarima u stvari znači govoriti o prošlosti i sadašnjosti judeokršćanske civilizacije.

• Details
• Contents