Poezija je ljubav zauvijek, zato se pjesniku vjeruje na riječ
Poetry is love forever, and therefore one should take a poet at his word

Summary/Abstract: Diana Burazer /1953., Zagreb/ piše poeziju od gimnazijskih dana, tj. od vremena kada je živjela u Ljubuškom i kao gimnazijalka bila članicom gradskog književnog kluba Ars mea u Ljubuškom, zajedno s Milom Stojićem, Mirom Petrovićem, Nedjeljkom Galićem, Slobodanom i Munibom Delalićem .... krajem šezdesetih XX. stoljeća. Bila je to fatalna privlačnost uzvišene instrumentacije stvarnosti – što bi rekao Miroslav Krleža – instrumentacija koja postoji ili koje nema. Riječ je o apoetskim mozgovima u kojima je ima ili nema. Jer, apoetski mozgovi lišeni su osjećaja životnog intenziteta koji nesumnjivo postoji – opet će, Krleža. Njime kazano, poezija je uzvišena instrumentacija stvarnosti. Ne treba je objašnjavati kao ni osjećaje, ali to neizbježno činimo. /Valjda stoga jer nas neizbježno nadilazi intenzitetom smisla i značenja. Ona nadilazi djetinjstvo i bajke, sve strasti koje osjećamo. Stvarno postoji jasna i krvava – kaže Krleža./.

• Details
• Contents