Ogled o folkloru i izabrani eseji Vitomira Lukića
An essay on folklore and selected essays of Vitomir Lukić

Summary/Abstract: Folklor je kulturna baština naroda sačuvana u mitovima, usmenoj književnosti, običajima, nošnjama, rukotvorinama, glazbi i likovnom izražavanju u okviru koje pojedinac stvaralac ostaje nepoznat. Vitomir Lukić ga u zapisu Djetinjstvo oblika promišlja kao stil života i naziva tkivom koje ne podnosi odveć jaku svjetlost. Tkivo je živo, organsko i osjetljivo, kao što je s druge strane rastezljivo i fleksibilno, uvijek pri ruci i dobrodošlo u svakoj socijalnoj prilici. Naglašena je figura tog paradoksalno bezimenog folklornog stvaratelja, koji je producent, koordinator i šaptač, ali se nikada ne pojavljuje u naklonu publici. On može utiskujući snagom svojih ruku personificirati, produbljivati, transmundirati, kako bi ono što je u jednom trenutku bivalo živim u prirodi načiniti živopisnim u vječnosti budućih naraštaja. Plesanjem beskrajnog kola postiže se, kako Lukić primjećuje, indijska samsara, utrnuće, mantra koja podno svojih nogu satire dimenziju perpetualnog vremena. Bilje kao folklorna stilizacija, za razliku od ne tako učestale životinjske, otkriva onu schellingovsko- hölderlinovsku identitetsku suživljenost Subjekta i žive mu prirode. Ornamenti postaju sakrosanti, već jednom nogom u vječnosti i to u kamenu, drvetu, kosti, tkanini kao pleteri, vezovi, suknene čarape, dolame, izvezene marame, kao nošnje. Narodna pjesma pronosi glasove materijala, težačkoga rada, patnje, zdravlja, odmora, iz generacije u generaciju kroz usmenu predaju, punim grlom. To nije visokostilizirano, zborsko, korsko pjevanje, već jednostavni dvoglas visokog i niskog glasa koji odaje snagu, tradiciju i spremnost i hrabrost za ono što nas u mraku čeka kao sutrašnjica.

• Details
• Contents