Sjaj i bijeda "kladističkog" modela (s posebnim osvrtom na sudbinu "rodoslovnog stabla" u romanistici)
La grandezza e la miseria del modello 'cladistico' (con particolare riguardo alla sorte dell' 'albero genealogico' nella linguistica romanza)

Summary/Abstract: Autor objašnjava razloge zbog kojih se model 'rodoslovnog stabla' (njem. Stammbaum) koji neki, uglavnom anglosaski, autori zovu ne samo family tree nego i cladistic model (po novoskovanom grecizmu od
 »grana«) pokazao umjereno korisnim samo u retrovertnoj perspektivi (tj. za rekonstrukciju nedokumentiranih 'prajezika', npr. praindoeuropskog i sl.) a nepodobnim, nekorisnim, dapače i štetnim u obratnoj, futurovertnoj perspektivi, tj. u prikazivanju odnosa između jednog uglavnom vrlo dobro poznatog 'prajezika' (tj. latinskoga) i njegovih 'jezika-sinova', 'jezika-unuka' itd. Razlog leži u njegovoj biti: kod 'grananja' se uzima u obzir samo jedan tip odnosa (tj. vertikalni, hijerarhijski odnosi), dok se brojni bočni (lateralni) i poprječni (transverzalni) odnosi između jezika koji 'vise' o ograncima različitih grana istog 'stabla' njime ne mogu vizualno prikazati (što ne znači da takvi odnosi nisu važni). Na žalost se u glavama mnogih lingvista koji su se suviše ropski služili tim modelom, stvorilo uvjerenje da je on realističan pa su stoga neki od njih u stvari falsificirali stvarne odnose romanskih jezika kako bi ih nasilno uklopili u model, umjesto da traže drugi model koji bi stvarnosti bolje odgovarao. A tako nešto nije nikad bilo znak mudrosti niti može biti. Slavno doba tog modela koincidiralo je s historicizmom koji je u najvećem dijelu 19. st. dominirao u gotovo svim znanostima. Njegove su teškoće postale očite već u doba prevlasti difuzionističkog pravca (teorija valova; geolingvistika), tj. od oko 1870. do oko 1920., i nisu mogle biti uklonjene ni uz pomoć nekih kompromisa u prvim desetljećima strukturalizma (prema shvaćanju W. von Wartburga (1936., 1950., 1967.) koji nije bio strukturalist, bilo je slučajeva, doduše rijetkih, da su se dva romanska jezika spojila u jedan, što je zapravo bilo ravno nijekanju osnovnog učenja modela 'stabla'). Iz sadašnje njegove egzistencijalne krize (Penny, 1996., 838) modelu nema spasa. On je još nekako uspio uz vremensku komponentu integrirati i prostornu, ali nije u stanju integrirati i društvenu, tj. voditi računa o prestižnim izgraženim 'srednjim' i 'višim' jezicima u svjetlu autorova relativističkog pristupa (usp. Muljačić, 1996b, 1997, 1998a, 1998b, 1999; v. i Muljačić-Haarmann, 1996; ta djela nisu mogla biti dostupna najsnažnijem romanističkom osporavatelju modela, Ralphu Pennyju, 1996., ali pročitano 1993.). Rad se dijeli u četiri poglavlja: 1. A. Schleicher ili prva značajna afirmacija jedne metafore iz biljnog svijeta u lingvistici; 2. Teorija valova (Wellentheorie), 3. 'Rodoslovno stablo' i neke analogne metafore u razdoblju 1920.-1980. (od ranog strukturalizma do zrele sociolingvistike); 4. Od 1980. do danas.

• Details
• Contents