Dnevnik - Možda je zvijezda repatica
Journal - Maybe it's a falling star

Summary/Abstract: Čitam tekst o Larsu von Trieru. Danski redatelj raskrstio je s drogom i omiljelom votkom. S jedne strane to ga čini zadovoljnim, s druge nespokojnim jer se boji da će izgubiti kreativne impulse. Tvrdi da već nekoliko mjeseci apstinira te da redovito odlazi na seanse bivših dipsomana. Došao je do krajnje točke, svjestan da mora birati između redatelja von Triera i čovjeka von Triera. Dobro zvuči, ali pitanje je koliko je to provedivo, tim više što zna da je pretjerao, poput većine stvaralaca do kojih i sam najviše drži. Ako je istina da je scenarij za Dogville napisao za 12 dana, ne otrijeznivši se ni jednog časa, za razliku od Nimfomanke koju je bez ikakvih stimulansa pisao 18 mjeseci, onda nema sumnje da su posrijedi dvije nepomirljive krajnosti. Kao što auto ne ide bez benzina, tako von Trier ne piše bez votke. Svako ima svoju pogonsku energiju. Istina je da je svako dijete donekle genij i da je svaki genij donekle dijete (Schopenhauer). A od djetinjarije do alkohola, ili kojeg drugog poroka i proroka, tek je jedan neznatan korak. Ne zagovaram nikotinizam i alkoholizam, ali sve češće me proganja osjećaj da živimo u svijetu koji tolerira najgore zločine, ali cigaretu i zeru konjaka spremno izjednačava s krivičnim djelom. Larse, čuvaj se: uništit će te čistunci. Oni isti koji odvajkada uništavaju svijet, koji se zgražaju nad tvojim izjavama i tvojim drogama, šaljući usput bespilotne letjelice na nevinu djecu i sijući otrov na afganistanske pustinje. Ali kvragu i moraliziranje. Tko nije čitao ruske klasike, pogotovo Venedikta Jerofejeva (1938–1990), taj ne može shvatiti da su spirit i špirit jedno te isto. Jerofejevljeva sudbina ionako djeluje kao literatura impregnirana alkoholnim parama. Za svog neobičnog i neurednog vijeka radio je kao postavljač kabela, a roman Dimitrije Šostakovič, po nekima apokrifan, smišljao je u građevinskom vagonetu.

• Details
• Contents