Žal za morskim konjićem
Longing for Seahorse

Summary/Abstract: Irena Vrkljan isprva je figurirala kao pjesnikinja krugovaške generacije, a onda se, u razmjerno poznim godinama, obratila prozi. U njenim knjigama kritika je identificirala model autobiografizma, poetiku fragmenata, senzibilitet ženskog i/li nekonvencionalnog pisma te potrebu da se primjenom introspektivnog postupka svjedoči o sebi tako što se svjedoči o drugima i drukčijima. Korpus različitih tekstova, od proze »Svila, škare« do »Marine«, »Berlinskog rukopisa«, »Dore, ove jeseni«, »Pred crvenim zidom« i drugih, čak i takvih u kojima se priklonila kriminalističkom žanru, otkriva svijet u njegovim krepuskularnim tonovima. Ako je točna latinska poslovica similis simili gaudet, onda nema sumnje da je, pišući o slikaru Ottu Wolfgangu Schulzeu, poznatom pod pseudonimom Wols, na neki način pisala o sebi i o vlastitim nagnućima. Beletrizirajući na jednome mjestu prvi susret s Wolsom, Irena je u njegovoj umjetnosti prepoznala »snagu bez glasnoće«, ono što će obilježiti njenu poetiku i čime će unijeti novi duh u hrvatsku književnost, koja će tek na smjeni stoljeća i tisućljeća dočekati pravu eksploziju autobiografske proze; doduše, ta proza neće uvijek korespondirati s Ireninim senzibilitetom, još manje s njenim talentom, ali to može biti tema za neku posebnu raspravu.

• Details
• Contents