KAD NIŠANI PROGOVORE…
WHEN GRAVES TALK...

Summary/Abstract: Klanjah sabah i krenuh tamo. Gdje tamo? Ama tamo, bolan, tamo gdje ima hiljadu ljudi, a nigdje žive duše. Kaldrma me usmjerava u sasvim drugom pravcu, u pravcu stare kuće u kojoj živi on, mudrac svoje kasabe, Mustafa-paša Đuletović. Vrata su mu uvijek otključana, u velikoj bašči ispred se nalazi šadrvan opasan ružama, koje najavljuju dolazak skorog ljeta. „Merhaba, Mustafa-paša, kako si mi? Je li ti san bio lah'k?“ „Ooo, Hajat-aga, kojim dobrom? Ah, san k'o san... Uvijek se nečemu ponadam i nešto novo proživim, a onda se vratim u ovaj vakat... Kakav vakat? Ne pitaj kad i sam znaš. Trebaš nešto. Dedera uđi, voda za kahvu samo što nije proključala.“ Uđoh u kuću, stariju od samog Mustafa-paše, kojem je bilo već sedma decenija. Skuha on nama kahvu, miriše kroz cijelu kuću. „Sunce nas mami iz kuće, hajmo mi u bašču.“

• Details
• Contents