Od kolijevke do hrama
From cradle to the temple

Summary/Abstract: Glazba je umjetnost koja ne izražava sve ono što se misli da ona izražava. Zapravo, glazba je po definiciji umjetnosti ekspresija, ali čega? Ona nikada ne može izražavati jedno osjećanje, ili jedan stav, pogotovo ne neko psihološko stanje ili prirodni fenomen. Izraz nikada nije bio imanentno svojstvo glazbe. Njezin razlog postojanja ni na koji način nije uvjetovan izrazom. Nije glazba radi ekspresije. Ukoliko, kao što je to skoro uvijek slučaj, izgleda da glazba nešto izražava, to je samo iluzija. Čovjek je, zbog nesavršenosti svoje prirode, prisiljen na prolaznost i na vremenske kategorije prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, i nikad do kraja realno ne ostvaruje svoju sadašnjost. Glazba je umijeće u kojem čovjek pokušava posadašnjiti stvarnost ili ostvariti sadašnjost. Nije potrebno analizirati evolucijske tendencije cjelokupne glazbene situacije i odatle praviti refleksiju glazbe. Jer, refleksijom nekog evolucijskog oblika ostvarujemo samo refleksiju refleksije, a duhu, ili onom neopisivom u čovjeku, ne ostavljamo prostor. Ako je glazba izraz nečega, onda je ona izraz onog do kraja neizrecivog. Potrebno je slijediti svoj nutarnji glazbeni poziv i ići za njim tamo gdje nas vodi. Ova unutarnja pobuna protiv ekspresije i želja za nedefinirano novim i za raskidom sa starim obilježila je i kompozitora Richarda Wagnera. Wagner se prepustio ne samo svom glazbenom “prohtjevu”, nego i prohtjevu shvaćanja vlastitog života.

• Details
• Contents