Uvod
Introduction

Summary/Abstract: Uz Aljošu Antunca Mario Brkljačić je naš najneprepoznatiji odličan prozaist. U toj izmišljenoj riječi najneprepoznatiji valjalo bi smjestiti značenjske odrednice poput: nedovoljno priznat, a izuzetno kvalitetan. Brkljačić je dosad objavio niz zbirki poezije i priča u sklopu projekta Besplatne elektroničke knjige pa su one dostupne na istoimenoj internetskoj stranici, a nagrađenu knjigu, Gledaj me u oči objavio je 2004. Studentski centar. Brkljačićevo je ime postalo sinonim za underground scenu na kojoj, danas barem, kao da više nitko ne želi ostati. Pišući ponajviše o životu radničke klase, kroz njegovo se pismo provlači blaga ironija prema vječito lošem stanju proleterijata. U pričama najčešće kreira lik melankoličnog, depresivnog radnika intelektualca koji vječno pati u ljubavi iako to ne pokazuje na van. Međutim, u svojoj melankoliji Brkljačić ne zapada u patetiku, nego je zabavan i vrlo životan, uvjerljiv i duhovit. Kod njega život ide sporo, ali postojano, bez naglih prekida ili neobičnosti. Opisuje ga u svoj njegovoj monotonosti radničke klase. Kroz priče se najčešće provlače isti likovi i jednaka svakodnevica koja kao da postaje imanentna čovjeku koji radi fizičke poslove i ne može se uspeti na socijalnoj ljestvici. Tu leži ujedno i kritika tako strukturiranog društva da namnoge načine onemogućuje vertikalno napredovanje pojedinca. Za Brkljačićeve likove vrijeme je stalo i njegovim se pričama ništa ne mijenja pa stoga samo naizgled djeluju kao anegdote iako skrivaju mnogo više.

• Details
• Contents