Problemi komunikacijske simbolike
Problems of communication symbolic

Summary/Abstract: Osobenost estetskog govora nije u njegovoj „glasnosti“ niti, pak, u eksplikaciji ćutnje; odredljivost u smislu ili jednog ili drugog već jeste simplifikatorika resp. negacija svake osobenosti. Neosobenost aisthanoma, odnosno njegovog govornog ili, bolje, govorećeg modulata implicira neosobenost, jednoznačnost govorenog. Čime se ta prividna protivurječnost, enantiofanija održava? „Lakoćom“ govora estetičara, njegovom monologijom koji, obraćajući se samome sebi, pravi od sumnjive nakane učinak. Govor ili estetičar, u tom slučaju, čini od osobne neosobnosti hiperneosobenost, nikad osobenost. Zanima ga makar i najslabašnija senzacija vlastitog eha dok neosjetljivost za izvansebno, objektivizirajuće, dakle „gluhoću“, pravda njegovom „predecibelnošću“. Estetsko je u meni, veli govor (estetičar), u mojoj prozirnoj verbalnoj košuljici, ostajući trajno skriveno i grlu i namjeri. Predmet, koliko god lijep, ne može a da ne poklekne pred ljepotom izričaja: on se može događati neovisno od bilo kojeg i kakvog objekta, dok obratnost nije moguća. Nejezikovana velikost (umjetnička, estetska) ostaje samo gola hrpa anonimnosti čije je „bivanje“ već (o)davno zaboravilo mater, umjetnika. Patrijarhalnost ovakvog stava jeste nesumnjiva čime govor odn. otac polaže sva prava na estetsko čedo: monologija tako nastavlja ludo egzistovanje živjevši u konkubinatu sa samom sobom.

• Details
• Contents