Moje veče uz Dvadeseti vijek - i drugi sitni uspjesi
My Twentieth Century Evening – and Other Small Breakthroughs

Summary/Abstract: Da ste me sreli u jesen 1979, možda bi vam bilo teško da me negdje smjestite, bilo društveno, bilo rasno. Tada su mi bile 24. Crte lica bi djelovale japanski, ali za razliku od većine Japanaca koji su se u to vrijeme mogli sresti u Britaniji, ja sam imao kosu do ramena i duge, povijene, „lopovske" brkove.Jedini akcent koji se u mom govoru mogao prepoznati je akcent nekog koje odrastao na jugu Engleske, začinjen ponekad usporenim, već zastarjelim govorom ere hipika. Da smo započeli razgovor, možda bismo razgovarali o holandskim igračima totalnog fudbala ili o posljednjem albumu Boba Dylana, ili možda o prethodnoj godini, koju sam proveo u radu s beskućnicima u Londonu. Da ste spomenuli Japan, pitali me o njegovoj kulturi, možda biste primijetili kako se kod mene pojavljuje čak i malo nestrpljenja, dok vam objašnjavam da ne znam ništa, na osnovu činjenice da u tu zemlju nisam kročio - čak ni za praznike - otkako sam je napustio kao petogodišnjak.

• Details
• Contents