Zimmer-kuche-kabinett. Arbeiterwohnen in der zwichenkriegszeit - aufgezeigt am beispiel der Modlinger arbeiterkolonie
Room-Kitchen-Cabinet. Workers 'Housing in the Interwar Period - Shown by the Example of the Modlinger Worker's Colony

Summary/Abstract: U okviru "socijalnog pitanja" javio se problem koji je donijela industrijalizacija, a to je rješavanje radničkog stambenog pitanja. Posredstvom zapadne Europe (Robert Owen u Engleskoj, Charles Fourier u Francuskoj), a naročito svjetskom izložbom (London, 1851; Pariz 1867) u drugoj polovici 19. stoljeća nastali su i u Austrougarskoj monarhiji radnički stanovi i to u obliku radničkih kasarni ili radničkih kolonija. Motiv izgradnje tih stanova nije međutim bilo neko čovjekoljublje, nego gospodarski interes. Radnici su bili za poduzetnike nenadomjestiv "alat" koji je, ako nije bio pri ruci, valjalo stvoriti. Pomoću tvorničkog i kućnog reda te uz nadzor svih područja ljudskog života pateriialistički tvomičar mogao je svoje radnike držati pod strogom disciplinom, a "izrodi... su mogli ponovno postati ljudi". Jedna je takva radnička kolonija nastala po uzoru na Mülhausen na istočnom rubu Mödlinga. Tamo je 1872. godine Industrijsko-šumarsko-željezničarsko udruženje izgradilo tvornicu, a 1873. njezini su radnici uselili u 45 kuća. Kuće su bile građene öd opeke, s tlocrtom 12m X 19,3m. U svakoj je kući stanovalo četiri obitelji. Stan se sastojao od sobe, kuhinje, sobice i sobe u potkrovlju. Svakoj je kući bio dodijeljen vrt od 50m2. Nekoliko godina kasnije morala je tvornica obustaviti pogon. Od 1883. do 1902. bile su kolonija i tvornica vlasništvo nekog tvomičara cipela, tako da su u stanovima obitavali pretežno postolari. Oni su u kućnoj jadinosti izrađivali cipele i čizme koje su se dovršavale u tvornici. To je donijelo modlinškim građanima, stanovnicima kolonije, podrugljiv naziv "Schusterhäusler". Obitelji s mnogo djece bile su siromašne pa su bile primorane uzimati podstanare. 1921. godine Građevno-stambena udruga iz Mödlinga kupila je i popravila radničke kuće. Gornji je kat bio preuređen u soba-kuhinja-sobica stanove, pa je u jednoj kući stanovalo osam obitelji. Zeleni pojasevi između kuća bili su parcelirani i kao vrtovi dodijeljeni novim stanarima. Unatoč skučenosti stanovi su bili vrlo traženi, ponajprije zbog malenih vrtova. Raspored prostorija bio je u gotovo svim stanovima jednak: veća soba služila je kao spavaća, manja kao soba za boravak, ukoliko i ona nije morala biti spavaća. Namještaj je bio sveden na najpotrebnije. Ložila se kuhinjska peć i pećica u sobici. Društveni se život odvijao pretežno pred kućom na ulici. U sjećanju starih stanovnika kolonije taj je život nalikovao nekoj seoskoj idili: razigrana djeca, mladež i odrasli kojisviraju i plešu, starci koji puše lulu, međusobna pomoć susjeda i ispomaganje u potrebi, veselje do ponoći, bez svađa, bez intriga. "Bilo je mnogo ljepše nego sada !" 1978: kolonija je zaštićena kao spomenik. Nakon što je porušeno pet kuća i kada su umjesto vrtova došli novi stambeni blokovi uz nešto uređenih općinskih zelenih površina, počeli su se stanovnici kolonije buniti sve dok nisu dobili podršku i dok nisu zaštićeni. Kuće su bile sanirane i sada su se dva stanara mogla ponovno spojiti. Kakvoća stanovanja postala je visoka kao nikada ranije: 3 do 4 osobe dijelile su prostor koji je prije dvije generacije moralo dijeliti 10 do 15 ljudi. Uzimanje pod zaštitu mora obratiti pozornost i na sljedeće: čuva se doduše arhitektonska cjelina, ali kao "spomenik industrijske arhitekture 19. stoljeća" stvara se dojam da je i način života unutar ovih zidova poput kakvog "muzeja na otvorenom" ostao isti kao nekad. To pak sasvim lažno prikazuje način stanovanja radnika koncem prošlog i početkom 20. stoljeća i stvara nostalgični, ružičasti pogled na "dobra stara vremena" kakva baš ne bismo željeli. Pitanje jest samo: Kako se inače posreduje zbilja očuvana spomenikom?

• Details
• Contents