Iqbalovo preformuliranje sufijske misli
Iqbal’s Re-Statement of Sufi Thought

Summary/Abstract: Poznati učenjak iz Cambridgea, profesor A. J. Arberry, jednom je primijetio: “Pjesnici su neoficijelni zakonodavci ljudskog roda.” “Oni su igrali istaknutu, u nekim slučajevima zbilja vodeću ulogu, u najuzbudljivijoj drami modernog razdoblja, pobuni protiv unutarnje korupcije, te protiv izvanjske dominacije, intelektualne kao i političke.” Sukladno mome shvatanju, profesor Arberry je bio odveć skroman u svojim tvrdnjama. Muslimanska civilizacija nije vidjela ovaj fenomen po prvi put u modernom razdoblju. On se ciklički pojavljivao kroz našu historiju. Jalāl al-Dīn Rūmī, koji je više od deceniju bio najprodavaniji pjesnik u Americi, njegov je prvorazredni primjer u islamskim istočnjačkim zemljama. On je, prije no bilo koja druga kulturna, književna ili politička figura svoga doba, bio odgovoran za duhovnu obnovu svog miljea. U Rūmijevim djelima poezija čuva jedan od ključeva, jer ona govori univerzalni jezik. Međutim, sa Rūmijem se misticizam (sufizam) pridodaje poeziji. Ovo je dobitna kombinacija, budući da su i poezija i misticizam univerzalniljudske duše i nigdje se više ne potkrepljuju doli u životu i naslijeđu Jalāl al-Dīn Rūmīja. Iqbalova perzijska poezija – i njegov urdu stih koji je odražava – smatra se naslijeđem Jalāl al-Dīn Rūmīja. Da li su Iqbal i Rūmī posjedovali zajedničko naslijeđe za reformu? Da li Iqbal, Rūmījev učenik, koristio iste univerzalne jezike ljudske duše – poeziju i misticizam – kako bi postigao svoj cilj? Može li nam on ponuditi, poput Rūmīja, svježe uvide o stanju svijeta danas i problema s kojima se susreće čovječanstvo? Odgovor je da, nesumnjivo i otvoreno, i ovo dolazi od samog Iqbala.

• Details
• Contents