Prospekcije i sukobi praznih označitelja
Prospection and conflicts of empty signifiers

Summary/Abstract: Romani Alije Isakovića Sunce o desno rame (1963) i Pobuna materije (1985) u bosanskoj književnoj historiografiji, smatram, nisu adekvatno (pro)čitani. Dok prvi roman nije pročitan (ne znam za relevantan tekst o njemu), drugi je, držim, simptomatično pogrešno pročitan. Ivan Lovrenović će, primjerice, u jednom sintetskom tekstu, za prvi roman napisati da ga karakterizira svojevrsna “transparentna jednostavnost”. Osim toga, zaključit će, kako “duhovni svijet Isakovićeva književnoga djela odlikuje visok stupanj koherentnosti”. Enes Duraković ipak, precizno dijagnosticira da je “svekolik Isakovićev književni opus neka vrsta neprekidno i strasno ispisivanog putopisa”. Nešto dalje, u istom tekstu, napomenut će kako “Isakovićevi junaci žive u opustošenom svijetu egzistencije, u svijetu bez Boga i stoga je u njegovim prozama sve pomjereno u apsurdno nastojanje ličnosti da makar u trenutku saberu razlog vlastitog života”. Tvrtko Kulenović će, pišući o Isakovićevom putopisu, signifikantno zamijetiti da su “literarno apsolutno fantastični detalji (...) u kojima se jedno egzistencijalno stanje spaja s jednom duhovnom, metafizičkom čežnjom i bolom, oličenim u činjenici da je sve drugdje i da je sve samo jednom”. Kritičari ne propuštaju spomenuti eksplicitnu ideologičnost Isakovićevih novela, dok im njena implicitnost promiče u romanima. Osim što nije evidentirana metamorfoza i prenašanje ideologema kroz cjelinu Isakovićeva opusa, nije zamijećena niti činjenica kako se njegovi romani zbivaju izvan samih sebe.

• Details
• Contents