Kruna u hrvatskoj povijesti: jedna kotrljajuća fantazma
The crown in Croatian history: one rolling phantasm

Summary/Abstract: Što god da su bili prvi kraljevi: vitezovi ili svećenici, veli Sergio Bertelli (engleski prijevod naslova njegove knjige glasi: The King’s Body), njihova su tijela bila sveta, njihov dodir iscjeljujući, a sama njihova prisutnost spasonosna. Podanici tiskali su se što bliže kralju kao što su vjernici nekoć željeli dati se ukopati, ako ne u samoj crkvi, a ono barem blizu njezinih zidova. Kralj nije morao ništa činiti. Tek je kajzer Franz Joseph, ne bojeći se detronizacije, mogao reći da provodi dan i noć nadvijen nad pitanja i probleme svojega carstva. Dakle, da radi. Ali to je novije doba. Japanski mikado, veli Frazer u Zlatnoj grani, počinjao je svoj dan tako što je svako jutro potpuno nepomičan odsjedio par sati s krunom na glavi; jedino je to njegovo mirovanje jamčilo stabilnost ne samo carstva, već i svemira. Elizabetinci slavili bi tako nešto kao potpuno podudarje mikrokozma s makrokozmom. Smrt kralja bila je otud najveća pomisliva nesreća, ne toliko njega samoga, koliko kraljevstva koje je ostavljao. Otud toliko žurbe u slijedu: Kralj je mrtav, živio kralj! Regocid činio se najvećim pomislivim zločinom, čak i ako ga je počinio novi kralj in spe.

• Details
• Contents