Čovjek i govor
Man and speech

Summary/Abstract: Postoji klasična definicija biti čovjeka koju je postavio Aristotel, prema kojoj je čovjek živo biće koje ima LOGOS. U tradiciji Zapada ta je definicija postala kanonom u obliku da je čovjek animal rationale, umno živo biće, tj, da se od ostalih životinja razlikuje sposobnošću mišljenja. Grčka se riječ LOGOS dakle prevodila umom, odnosno mišljenjem. No ustvari ta riječ znači također i pretežno: govor [Sprache] . Razliku između čovjeka i životinje Aristotel je jednom (Politika A2, 123a 9 i dalje) razvio na sljedeći način: Životinje posjeduju mogućnost da se među sobom razumiju time što jedna drugoj pokazuju što izaziva njihovu ugodu tako da one to traže, a što im čini bol tako da to izbjegavaju. Priroda je kod njih došla samo dotud. Jedino je ljudima povrh toga dala LOGOS, da jedan drugome čine očitim što je korisno i što štetno, a time također što je pravo i nepravo. Dubokouman stav. Ono što je korisno i što je štetno, nije poželjno ili nepoželjno po samom sebi, nego se želi radi nečeg drugog što još nije dano i za postizanje kojeg će poslužiti. Ovdje je kao obilježje čovjeka markirano razmišljanje o sadašnjem i smisao za budućnost. U istom dahu Aristotel dodaje da je time dan i smisao za pravo i nepravo - sve to međutim zato što jedino čovjek ima LOGOS. On može misliti i govoriti. On može govoriti, tj. on može svoj im govorom učiniti očitim ono što nije sadašnje, tako da to pred sobom također vidi i drugi. Sve što misli on može tako saopćiti [mitteilen] još više: time da on sebe može tako saopćiti samo među ljudima uopće postoji mišljenje onog zajedničkog, to jest zajednički pojmovi, a prije svega oni zajednički pojmovi s pomoću kojih je bez umorstva i ubojstva moguć zajednički život ljudi u obliku društvenog života, u obliku političkog ustava, u obliku privrednog života koji je raščlanjen podjelom rada. Sve to leži u jednostavnoj izjavi: čovjek je živo biće koje ima govor.

• Details
• Contents