NAŠ PROFESOR MIDHAT BEGIĆ
OUR PROFESSOR MIDHAT BEGIĆ

Author(s): Marko Vešović
Subject(s): Studies of Literature, Recent History (1900 till today), Higher Education
Published by: Akademija Nauka i Umjetnosti Bosne i Hercegovine
Keywords: Midhat Begić; professor; education; literary critique;
Summary/Abstract: Slušali smo u mladosti, na fakultetu i van njega, predavače od svake ruke. Bilo je među njima i vrhunskih, ali, razumije se, mnogo više onih koji bjehu srednja žalost. Ipak, možda ni sami ne slutimo šta im sve dugujemo, ne samo prvima, nego čak i potonjima. I ne znam šta nas je toliko gonilo na ta predavanja, ako to nije mladalački strah da ne propustimo priliku čuti nešto važno, postati bar za gram obavješteniji, bar za mrvu duhovniji. Čitali smo Jejtsovu pjesmu “Jedrenje u Vizantiju” i osjećali dublje istinitim naročito njen prvi dio, gdje se govori o mladosti koja “zanesena čulnom muzikom” ne daje pet para “za spomenike nezastarivog uma”. Kao da smo se nekako stidjeli svoje mladosti, onog bezrazložno radosnog klicanja puti iz nas - ne dosjećajući se d aje to bezrazložno veselje najdragocjenija stvar pod nebom - i hitali da što prije ostarimo, to jest omudramo, u čemu nam nije pomagalo samo čitanje knjiga nego možda još više slušanje ljudi za koje smo osjećali da su, što rekao Manov junak, od boga duhovni. Danas znamo da nam je mladost prošla onog momenta kad nas je prošla volja za slušanjem predavanja, bilo čijih i o bilo čemu, ali isto tako znamo da neka od najdubljih duhovnih prosvjetljenja, najsvečanijih duševnih uznesenja, dugujemo slušanju predavanja - red kojim ih ovdje pominjem nije važan - Ivana Fohta, Svetozara Koljevića, Midhata Begića. Sad se događa često, kad sam u učionici, među studentima, da tu mladež naprosto počnem žaliti što više nema priliku, koju je imala moja generacija, da čuje Begića i Fohta. A to što sam ih i ja slušao, doživljavam u tim trenucima kao jak razlog za oholost, dobar povod da i sebe pribrojim u izabrane, jer osjećam kao dokaz vlastite vrijednosti što su me u tolikoj mjeri mogla ushititi, recimo, Koljevićevo predavanje o Servantesu, Begićevo o Stankoviću, Fohtovo o “posljednjem” filozofskom pitanju. Istovremeno, sa iskrsavanjem sjećanja na mladalačke duhovne ushite izazvane živom riječju tih ljudi, osjetim kako padam u najdublju skromnost, i sa patosom ponavljam u sebi onaj Jejtsov stih, preinačen za moje svrhe: To mi bijahu učitelji, i to je moja slava!

• Details
• Contents