Diskriminacija na osnovu mjesta prebivališta: Koliko razlike u tretmanu je dozvoljeno?
Residence as Grounds of Discrimination: How Much of Difference in Treatment is Permitted?

Author(s): Aleksandra Ivanković-Tamamović
Subject(s): Constitutional Law, Criminal Law, International Law, Human Rights and Humanitarian Law, Court case
Published by: Analitika – Centar za društvena istraživanja
Keywords: BiH; discrimination; residence; difference in treatment; human rights; law;
Summary/Abstract: Diskriminaciju shvatamo kao svako različito postupanje koje ima za svrhu ili posljedicu da bilo kojem licu onemogući ili ugrožava priznavanje, uživanje ili ostvarivanje na ravnopravnoj osnovi prava i sloboda u svim oblastima javnog života. Razlika u postupanju predstavlja diskriminaciju ukoliko nema razumno obrazloženje, odnosno ukoliko nije uvedena kako bi se ostvario neki legitiman cilj, ili ukoliko nema dovoljno razumne proporcionalne veze između korišćenog sredstva i cilja koji se nastoji postići. Diskriminacija, nažalost, i dalje predstavlja dio naše svakodnevnice. A kad o njoj pak govorimo, najčešće govorimo o diskriminaciji na osnovu etničkog porijekla, invaliditeta i seksualne orijentacije. Pored toga, rodna diskriminacija zahvata najveći dio svjetske populacije, i kao takva sasvim sigurno (i “zasluženo”) ne samo da često predstavlja predmet diskusije, nego je pitanje od posebnog značaja za svako društvo, pa i bosanskohercegovačko. Ipak, kada govorimo o diskriminaciji, vrijedi podsjetiti se da se ona mijenja zajedno sa društvom u kojem se pojavljuje. Kroz vrijeme i prostor, oblici diskriminacije se mijenjaju. Tako, na primjer, možemo zapaziti promjene u polnoj diskriminaciji koja danas ima različite intenzitete u različitim dijelovima planete, a jednako tako se pokazivala u različitim oblicima kroz istoriju. Prije tek stotinu godina žene globalno nisu imale pravo glasa, niti su imale jednak pristup obrazovanju ili tržištu rada. Danas, bez obzira na to što je pravo glasa gotovo univerzalno (sa nekoliko rijetkih i uznemirujućih izuzetaka), pristup obrazovanju, ako ne jednak, onda bar dovoljno otvoren i ženama, a ravnopravnost u pristupu tržištu rada (opet sa nekim izuzecima) barem deklarativno postignuta, rodna nejednakost i diskriminacija je, zadržavši neka stara obličja, istovremeno uzela i neka nova, drugačija i suptilnija. Upravo imajući u vidu ovu sposobnost diskriminacije da metamorfira u izmijenjenim društvenim uslovima, instrumenti koji pružaju zaštitu moraju da dozvole dovoljno fleksibilnosti da mogu da se prilagode tim novim okolnostima. Tako i Ustav BiH, kao uostalom i Evropska konvencija, te Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, kao i Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, koji su u Ustav inkorporirani, garantuju zaštitu od diskriminacije sa otvorenom klauzulom “ili drugi status”. Zapravo, već je Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima pozvala na jednaku zaštitu pred zakonom “bez bilo kakve diskriminacije”. Slično je rješenje predviđeno i Zakonom o zabrani diskriminacije, koji diskriminaciju definiše i s obzirom na “svaku drugu okolnost” koja za svrhu ili posljedicu ima nejednako postupanje bez objektivnog i razumnog opravdanja. Takva je fleksibilnost i otvorenost u pogledu mogućih osnova diskriminacije omogućila Evropskom sudu za ljudska prava da raspravlja o diskriminaciji na osnovu seksualne orijentacije, rođenja van braka ili promjene pola nakon operacije (gender reassignment following an operation), bez obzira što ti osnovi nisu bili pomenuti u samom tekstu Konvencije, a neki od njih vrlo vjerovatno nisu bili ni na umu tvoraca ovog regionalnog instrumenta u vrijeme kad su ga pisali – kasnih četrdesetih godina dvadesetog vijeka.

• Details
• Contents