Ostvarivanje prava pacijenata u Bosni i Hercegovini
Exercising of patient rights in Bosnia and Herzegovina

Author(s): Ervin Mujkić
Subject(s): Law, Constitution, Jurisprudence, Constitutional Law, Public Law, Evaluation research, Health and medicine and law
Published by: Fondacija Centar za javno pravo
Keywords: Public law; healthcare; patient; patient rights; BiH; health ensurance; information rights; indemnity; legislation; constitution;
Summary/Abstract: Reformski procesi u sistemu zdravstvene zaštite u Federaciji, posebno nakon donošenja novog Zakona o zdravstvenoj zaštiti i posebnog Zakona o pravima, obavezama i odgovornostima pacijenata iz 2010. godine su jednim značajnim dijelom ostavili trag i u oblasti prava pacijenata. Iako je vjerovatno još uvijek prerano da se daju bilo kakve ozbiljne ocjene o realnim efektima tog traga, nema nikakve sumnje da je učinjen jedan korak naprijed. Izuzetno je važno što pacijenti u Federaciji po prvi put imaju propis u kojem su na jednom mjestu sistematizirana sva pitanja koja se tiču prava koja su im garantirana, sadržaj tih prava, način i postupak njihovog ostvarivanja i institucionalni oblici njihove zaštite. S druge strane, nemoguće je ne primjetiti da se za najveće probleme odgovarajuća rješenja još uvijek ne naziru. Tu se, prije svega, misli na obuhvat stanovništva obaveznim zdravstvenim osiguranjem, odnosno na iznalaženje adekvatnog načina da se omogući ostvarivanje prava na zdravstvenu zaštitu licima koja se nalaze izvan tog sistema. Nejednakost u ostvarivanju prava na dostupnost zdravstvene zaštite, u zavisnosti od mjesta gdje se to pravo ostvaruje, pitanje je na koje sistem već godinama ne daje skoro nikakav odgovor. Odgovore koje očekuju pacijenti u Federaciji čija su prava ugrožena ili ograničena možda će dati novi Zakon o zdravstvenom osiguranju, koji još uvijek nije upućen u parlamentarnu proceduru. Njime bi trebala biti otklonjena diskriminacija kojoj su izložena nezaposlena lica prijavljena na evidencije nadležnih zavoda za zapošljavanje nakon proteka vrlo kratkih i strogih zakonskih rokova u ostvarivanju njihovih prava na zdravstvenu zaštitu. Takođe, s nestrpljenjem se očekuje da konačno otpočne dosljedna primjena Odluke o utvrđivanju osnovnog paketa zdravstvenih prava, posebno u dijelu u kojem je utvrđen osnovni paket zdravstvenih prava za neosigurana lica. Ovo je bitno kako za tu skupinu pacijenata koji žele da konačno počnu u punom kapacitetu konzumirati pravo koje im propis garantira, tako i za zdravstvene ustanove koje žele naplatiti usluge koje pruže neosiguranim licima od onih koji su, po istom propisu, dužni da za to obezbijede finansijska sredstva, a to su budžeti kantona i općina. Što se tiče stanja u Republici Srpskoj, svakako se može pozitivnim ocijeniti uvođenje zaštitnika prava koji jedan dio svog radnog vremena provode u zdravstvenim ustanovama kako bi u svakom trenutku bili na raspolaganju osiguranicima i obezbijedili doslovno poštivanje prava iz obaveznog zdravstvenog osiguranja. Za razliku od Federacije, u Republici Srpskoj osnovni paket zdravstvenih prava za lica koja su izvan sistema obaveznog zdravstvenog osiguranja nije ni normativno uređen. Prethodno izložena legislativna rješenja, koja se u nekim svojim dijelovima značajno razlikuju, pokazuju da rascjepkanost sistema zdravstva u BiH u skladu sa njenom unutrašnjom strukturom i ustavima utvrđenim nadležnostima pojedinih nivoa vlasti, sigurno dovodi i do razlika u postupanju prema građanima prilikom ostvarivanja njihovih prava iz oblasti zdravstvene zaštite. Ono što je u svemu pozitivno, jeste činjenica da svi propisi iz oblasti zdravstva u BiH na određen način imaju tendencije usklađivanja sa međunarodnim propisima i obezbjeđivanjem najviših standarda zdravstvene zaštite. Međutim, problem je i dalje u praktičnoj primjeni donesenih zakona. Takođe, činjenica da ne postoje zakoni na nivou države, niti usklađenost entitetskih zakona (pa ni kantonalnih), dovodi do nejednakosti građana BiH u pogledu ostvarivanja prava na zdravstvenu zaštitu, a samim tim i kršenje antidiskriminacijskih propisa u BiH. Uzimajući u obzir naprijed opisano stanje u oblasti ostvarivanja prava pacijenata u BiH, može se s pravom reći da objektivno postoji potreba za donošenjem jedinstvenih zakonskih propisa koji bi važili na teritoriji cijele BiH, a kojima bi bila garantirana zdravstvena zaštita svih lica bez obzira na njihov status u pogledu zdravstvenog osiguranja. Svrha ovakvih propisa bi bila da pravo na zaštitu zdravlja učini dostupnim svim građanima na cijeloj teritoriji BiH bez diskriminacije po bilo kojem osnovu. To bi se moglo postići kroz propisivanje univerzalnog minimalnog paketa zdravstvenih prava na nivou BiH. Finansiranje tog paketa, za lica koja prema važećim propisima nisu obuhvaćena obaveznim zdravstvenim osiguranjem, moralo bi se obezbijediti planiranjem sredstava u budžetima za tu namjenu. Drugi način na koji bi taj cilj mogao biti ostvaren podrazumijevao bi potpunu univerzalnu pokrivenost obaveznim zdravstvenim osiguranjem, pri čemu niko ne bi mogao ostati izvan tog sistema. U tom slučaju, u propisima bi se moralo na jasan i nedvosmislen način utvrditi ko su obveznici obračuna i uplate doprinosa za obavezno zdravstveno osiguranje za pojedine grupe osiguranih lica, a koje su trenutno izvan tog sistema. Na bilo koji od ovih načina svim pacijentima bio bi omogućen jednak i dostojanstven tretman uz puno poštivanje svih njihovih prava. Kada je u pitanju skupina prava pacijenata u vezi sa informacijama o njihovom zdravstvenom stanju i njihovim učešćem u donošenju odluka o toku liječenja, odnosno pristankom na medicinske mjere, rješenja de lege ferenda bi morala ići u pravcu što jasnijeg i preciznijeg definiranja obima i sadržaja tih prava. Takođe je neophodno da se standardiziraju pisani obrasci izjave o pristanku pacijenta na predloženu medicinsku mjeru, odnosno izjave o odbijanju pojedine medicinske mjere i to na nivou cijele BiH. Vezano za pitanje ostvarivanja prava pacijenata na naknadu štete zbog stručne greške, može se reći da odštetno pravo klasičnog tipa, kakvo je kod nas i još uvijek većini svjetskih zemalja, utemeljeno na subjektivnoj odgovornosti za nastalu štetu više ne služi svojoj svrsi. Naime, veliki broj sudskih postupaka i visoke svote isplaćenih odšteta prijete krahom zdravstvenog sistema, a iz perspektive oštećenog pacijenta put ka dobijanju naknade štete neizvjestan je i nadasve dugotrajan. Jedno od mogućih rješenja bilo bi, prema uzoru na neke druge djelatnosti i profesije, uvođenje sistema obaveznog osiguranja od odštetne odgovornosti u medicini. Uvođenjem ovakvog sistema, liječnici ne bi više obavljali tako tešku i zahtjevnu djelatnost kakva je medicinska bez zaštite u vidu osiguranja od odgovornosti, što je u svijetu nezamislivo, a pacijenti bi imali veću sigurnost i donekle olakšan put dobijanja naknade za pretrpljene štete, jer bi se u puno većoj mjeri nego je to sada slučaj mogli nagoditi s bolnicama i osiguravajućim društvima i na taj način izbjeći svima neugodne sudske postupke.

• Details
• Contents