We kindly inform you that, as long as the subject affiliation of our 300.000+ articles is in progress, you might get unsufficient or no results on your third level or second level search. In this case, please broaden your search criteria.
During the post-war period, Romanian literature passes, without its will, through a series of mutations that makes the writer adapt his books to the new rules of the game, the ones imposed by the communist regime. Facing censorship, the literary communication has to take other forms: escaping the present, avoiding the literary themes confiscated by the communist propaganda, practicing an allegoric discourse. In the play «Iona», Marin Sorescu, an important poet and dramatist, one of the leaders of the 1960‘s generation, rewrites the myth of the biblical Iona, making his character a symbol of a conscious humanity, living the nightmare of history, forced to assume an existential regime that means: solitude, lack of communication, insular living. But the greatest threat seems to be the cancelling of his individuality. Yet Iona manages to avoid his dissolution; his solution for this is refusing to live his life tragically. In this manner, Marin Sorescu‘s play is representative for the destiny of an entire type of literature written in this period.
More...
Avem în fiecare zi ocazia să fim cuprinși între două sau mai multe lumi, între două sau mai multe univer- suri. Fiecare gest sau acțiune a noastră, fiecare moment în care luăm o decizie și nu alta, sunt momente în care alegem un parcurs anume. Dacă drumurile sunt sau pot să fie diferite, există și o serie de elemente care pot, și trebuie să rămână comune, indiferent de traiectoria lor. Mă refer, desigur, la valori, mă refer la ceea ce, generic, punem în spatele educației, formale sau informale.
More...
Iată că, după mai bine de trei dece- nii, perspectiva oficială asupra evenimen- telor din Decembrie 1989 n-a devenit nici mai clară, nici mai convingătoare. Odată cu trecerea timpului și cu ezitările autorităților, reputația proastă a comunismului s-a blurat, s-a relativizat și, mai nou, se reabilitează cu insolență, sub ochii noștri.
More...
In 20 septembrie 2023, presa raporta căderea sub controlul armatei azere a Mânăstirii Amaras, centru religios și cultural esențial al armenilor în ultimii 1700de ani, plasat de istoria recentă în sudulregiunii cunoscute drept Karabahul deMunte. Înnobilat de legătura directă cuSfântul Grigore Luminătorul - evanghelizatorul armenilor -, centru de difuziunea alfabetului armean începând cu secolulal V-lea, supraviețuind invaziei mongole,obiect al unor distrugeri și reconstrucțiisuccesive, pe rând post de frontieră țaristși colhoz sovietic, Amaras marchează simbolic deznodământul scurtei ofensiveprin care regiunea muntoasă Karabah areintrat sub deplina suveranitate azeră.
More...
În 29 iunie 1918 apare primul număr din ceea ce urma să fie ultima serie a Literatorului. Privind retrospectiv, relansarea revistei înființate de Macedonski cu treizeci și opt de ani în urmă, în ianuarie 1880, e un eveniment remarcabil. Ea dovedește obstinația și energia poetului ce a crezut în geniul lui ca nimeni altcineva. Literatorul își întrerupsese aparițiile în 1904 (deși în editorialul din 1918 Macedonski scrie că „și-a încetat aparițiuneaîn 1905“, completînd orgolios: „pentrucă nu mai avea cui vorbi“), dar, obiectiv vorbind, ea intrase în moarte clinică încă din secolul anterior, supraviețuind prin apariții sporadice doar grație îndîrjirii directorului ei: în 1904 apăruseră doar două numere, precedate cu patru ani înurmă de un număr unic pe anul 1900. Iar acum, la finele Primului RăzboiMondial, istorica – și bătrîna – revistă reapare cu un nou avînt.
More...
W „Pamiętniku Biblioteki Kórnickiej” (PBK) ukazał się w 2007 roku artykuł Edyty Bątkiewicz Tytusa Działyńskiego relacje z synem w świetle korespondencji z lat 1850–18601 . Artykuł zainteresował mnie i z tego powodu, że kiedyś zajmowałem się Janem Działyńskim, poświęciłem mu szereg publikacji, a w końcu wydałem książkę – monografię biograficzną2 . Samo podjęcie przez Bątkiewicz tematu stosunków ojca z synem przyjąłem z zaciekawieniem, gdyż to, że Janowi Działyńskiemu poświęciłem już książkę, nie zamyka bynajmniej możliwości rozpoczęcia badań, które mogą skorygować dotychczasowe ustalenia czy poszerzyć podstawę badawczą. Autorka miała taki zamiar, aby na podstawie – nie dość gruntownie jeszcze przebadanej i zinterpretowanej – korespondencji dokonać rewizji poglądów na stosunki ojca z synem.
More...
Andrzej Mężyński w obszernym i wnikliwym artykule postawił mi szereg zarzutów, a przede wszystkim: błędną interpretację okoliczności zawierania małżeństw przez dzieci Tytusa i Celiny Działyńskich, zwłaszcza sprawy mariażu Jana Działyńskiego z Izabelą Czartoryską, oraz powierzchowne opracowanie wątków związanych ze ślubami panien Działyńskich; „wybielenie” postaci Tytusa Działyńskiego, w tym dosyć poważne oskarżenie o manipulowanie źródłami w celu ukazania Tytusa w korzystniejszym świetle; pobieżną ocenę jego dorobku edytorskiego; nieadekwatne zastosowanie terminu „bibliofil”. W miarę możliwości postaram się ustosunkować do wszystkich zarzutów.
More...
U jednoj priči Davida Albaharija glavni junak na sve načine pokušava da svom sinu usadi strast za sakupljanjem poštanskih maraka. Taj je napor uglavnom uzaludan, pošto tehnologijom opčinjeni dečak s više posvećenosti i divljenja gleda u „slepo oko kompjuterskog kiklopa” nego u marke Gvineje i Kostarike. Očajna očeva mašta zamišlja kako sin „besomučno ubija čudna bića koja izviru iz uglova ekrana” ili pak kako slaže „iskrivljene geometrijske oblike koji se sve većom brzinom sunovraćuju prema dnu”. Nasuprot pasivnom digitalnom formatu, koji je već samom mitološkom metaforom pripovedača oglašen kao nemoćan da reprodukuje sećanje i utisak uprkos tome što ume da stvori čudna bića i iskrivljene oblike, analogna fotografija trebalo bi da ponudi dubok, razbokoren uvid u trenutke suštine i suštine trenutaka. Na kraju priče, otac sinu poklanja album s poštanskim markama na kojima su „crteži ili fotografije kompjutera, tastatura, elektronskih kola, monitora i miševa”: kompromis ironičan, ali neophodan.
More...
Jedan od ključnih zadataka koji će u narednim godinama stajati pred književnim kritičarima i istoričarima koji se bave opusom Davida Albaharija ticaće se pokušaja da se rad ovog autora sistematizuje, periodizuje i stavi u vremensko- -poetičke okvire koji će objasniti njegovo kretanje i napredovanje od 1973. do 2023. godine, odnosno od objavljivanja prve knjige do smrti. Najopštiji i najjednostavniji način da se taj rad podeli jeste da se uzmu u obzir godine koje je Albahari proveo u Kanadi, i da se dela koja su nastala pre 1994. označe kao „pretkanadski period”, ona koja su objavljena od tada do 2012. (iako se on nije vratio iz Kanade odjednom, nego je povratak trajao nekoliko godina, ovo je godina kada je taj povratak započet) kao „kanadski period”, a sva nakon toga „postkanadski period”.
More...
Svako doba mora za sebe da preosmisli projekat „duhovnosti”. (Duhovnost = planovi, terminologije, pojmovi o pravilnom ponašanju usmereni ka rešavanju bolnih strukturnih protivrečnosti inherentnih ljudskoj situaciji, ka ispunjenju ljudske svesti, ka transcendenciji.)Jedna od najdelotvornijih metafora za duhovni projekat u modernom dobu jeste „umetnost”. Delatnosti slikara, muzičara, pesnika, plesača – od kada su podvedene zajedno pod taj opšti naziv (što je relativno skorija praksa) – pokazale su se kao naročito prilagodljiva pozornica za postavljanje zvaničnih drama koje opsedaju svest, pri čemu svako pojedinačno umetničko delo predstavlja manje ili više domišljatu paradigmu za usklađivanje, odnosno mirenje tih protivrečnosti. Razume se, pozornicu je potrebno stalno obnavljati. Protivstavljen najširim ciljevima svesti, svaki cilj postavljen umetnosti s vremenom se pokazuje restriktivnim.
More...
Tuga vam se, poput olakšanja, prikrade nenajavljena i neočekivana. I tako sam se obreo, posednut u neki kabinet, okružen glavama i telima, u razgovoru s izdavačem o važnosti prevođenja Beskrajne lakrdije na persijski. Trtljao sam o značaju „ozbiljne” književnosti u naše doba, o potrebi da književnost prenese Istinu usred neprestane buke u toj delatnosti. No, ti argumenti su služili samo da zabašurim činjenicu da želim da oplakujem gubitak svog dugogodišnjeg mentora Kureša Asadija, koji je oduzeo sebi život šest meseci ranije, u julu 2017 .
More...
Studije svetske književnosti, kako primećuje Ben Eterington (2018: 56), značajno su se udaljile od kritičkog humanizma Eriha Auerbaha ili Edvarda Saida, koji su književno delo smatrali početnom i krajnjom tačkom (nem. Ansatzpunkt) istraživanja svetske književnosti. Umesto toga, savremene studije književnosti usvojile su modele pozajmljene iz društvenih nauka koji ističu empirijsko postojanje svetske književnosti – bilo kao svetski kapitalistički sistem (WREC, 2015) ili kao polje svetske književnosti (Casanova, 2004 [1999]) – s univerzalno prepoznatim sistemom vrednosti.1 U tom procesu, okvir svetskog kapitalističkog sistema jednostavno postaje okvir svetske književnosti, s globalnom svešću koja se meri brojem prevoda ili značajnih književnih nagrada.2 Sam svet postavljen je kao empirijska stvarnost, a ne kao nešto što može da izgleda različito u zavisnosti od položaja i perspektive pojedinca.
More...
The article examines the literary criticism of the work of Ivan Grozev in the period 1990–2020. There is a hesitant attitude towards the writer – on one hand of perception and affirmation as a major figure in Bulgarian modernism of the first half of the twentieth century, and on the other hand – neglected, omitted and underestimated. The studied critical materials are oriented in three directions. The first is research that tries to present Grozev’s place in literary history and the literary process, literary analyzes of specific works. Other works ignore or make little mention of the writer’s place, but offer a rich analytical mechanism for understanding his works. A third group describes collections and reference editions that offer Grozev’s work to the reader. Studies of Sv. Igov, Iv. Teofilov, T. Ichevska, V. Ruseva, Tsv. Georgieva, Y. Eftimov, Ev. Dzhevietska, St. Stoycheva, V. Doneva, M. Kirova and others are examined. The main conclusion is that the reasons for neglecting Ivan Grozev are more non-literary – these are the long period of silence of Grozev’s work (almost 30 years), the time of reception of the texts, as well as the ingrained notion that Bulgarians prefer patriotic rather than religious -mystical. Thus the critique of Grozev becomes a critique of the place of the mystical in Bulgarian literature.
More...
Posle dugog izbivanja, Ludvik Jan se obreo u svom rodnom gradu. Starog prijatelja je zamolio da mu ustupi garsonjeru na nekoliko popodnevnih sati da bi imao gde da dovede ljubavnicu koja je uskoro i sama trebalo da doputuje u taj gradić u Moravskoj. Lice žene koja ga je usluživala u gradskoj berbernici učinilo mu se poznato, promenila se posle toliko godina, ali mogla je to biti baš ona koju je nekada davno voleo u Ostravi. Izbegao je na ulici susret s najboljim prijateljem iz mladosti, muzičarem iz narodnog orkestra... Sažeto u nekoliko redova, uvodno poglavlje romana Šala Milana Kundere (1929–2023) pozornica je za dramu jednog duboko nesrećnog čoveka. U komadu svog života najčešće je igrao uloge koje su mu drugi nametali, sad je rešio da odigra i jednu koju je sam osmislio i namenio sebi.
More...
Jul ćeš pamtiti po uraganu – koji, začudo, nije odlomio ni grančicu sa tri draga ti divovska stabla: bresta kraj „Lidla”, platana i topole u Ulici Miloša Crnjanskog. A avgust – po livadi trobojki, stešnjenoj poslovnim zdanjima u Ulici Narodnog fronta: slez, vodoplav, poponac. Istrčao na Dunavac, u stecište tolikih bačko-sremskih boja i mirisa. Od svega lepše sunce na vodi. Ako radost i nije nužno (uprkos tvrdnjama Getea i Dositeja) majka vrline, u njoj je zacelo kipuća slast našeg postojanja, iznad i izvan svakog višeg smisla. Po drugi ili treći put čuješ kako je veliki ekspert izjavio, u svojoj devedeset petoj, da je za njegovog života bespovratno uništena jedna trećina biljnih i životinjskih vrsta. Da li je strašna ili utešna pomisao da će budućnost biti možda i gora, ali i drukčija, od ovakvih predskazanja? Hiljade poginulih, ranjenih i osakaćenih u Ukrajini obesmišljavaju, pa i posramljuju, sve što činimo, mislimo, osećamo. Svejedno da li je na delu sukob blokova, ili ideologija, ili civilizacija. Ali, takvi smo! Pišemo liriku i posle Aušvica. I posle Vijetnama, Kambodže, Iraka, Ruande. Borimo se za priznanja sportska, muzička, književna. Ti pak saosećaš s javorom ispod prozora, na koji je već popala rđa jeseni. Grad se, kao priča bez kraja, nastavlja predgrađem i jednim, pa drugim prigradskim naseljem, bez rubne beline-i-praznine. Keramičari, vulkanizeri, parkirališta i smotre novih i polovnih automobila, auto-perionice, Radojev dvorac, mikromarketi, pekare, pečenjare, mesare, „Creva i začini”. Da li će ovo ikad biti rodno mesto nekom pesniku?
More...
Dvojica skitnica, Vladimir i Estragon, čekaju gospodina Godoa, u pustom močvarnom predelu, kraj jednog drveta, u nadi da će ih zaposliti na svome imanju, i da će tamo najzad naći topli ležaj na slami; ali, umesto gospodina Godoa, svako veče stiže jedan Dečak i saopštava im da gospodin Godo neće doći večeras, već sutra uveče „nasigurno”. Dok čekaju gospodina Godoa, utucavaju vreme zabavljajući se na različite načine. To liči na cirkus; na cirkuske tačke klovnova. U jednom trenutku pojavljuje se Poco, gazda imanja na kome se nalaze, koji na uzdi vodi svoga ostarelog slugu Likija, na vašar u Sen Sover, da ga tamo proda jer je odslužio. Međusobno se kraće vreme nadmudruju, ali to nije prijatna zabava. Poco gnjavi, a Liki je dosadan. Onda njih dvojica odlaze. Stiže Dečko; pada noć; sutradan se ponavlja isto. To je ukratko sadržaj drame Čekajući Godoa.
More...