Mišljenje, smisao i istina: Arendt o Heideggeru i mogućnosti kritike
Opinion, Meaning and Truth: Arendt on Heidegger and the Possibility of Criticism

Summary/Abstract: Malo je tema u opusu Hane Arendt koje su privukle toliko pažnje kao njezina analiza opasnosti sadržanih u nesposobnosti Adolfa Eichmanna da misli. Eichmann je pokazao ono što je Arendt opisala kao banalnost zla, jednu novu vrstu zla koje nije nastalo iz čudovišnih ili demonskih pobuda već zbog nepromišljenosti (Arendt, 2006., str. 54).1 A ipak, premda je Eichmann učinio razvidnim neodložnu potrebu da moramo razmišljati, stručnjaci se spore oko toga je li Arendt uspješno pokazala da razmišljanje kao takvo ima neku ulogu u sprječavanju zlodjela (Bernstein, 2000.; Biser, 2014.; Formosa, 2016.). Namjeravam drugačije preusmjeriti ove rasprave iznova razmatrajući njezinu kritičku recepciju Martina Heideggera u The Life of the Mind s obzirom na njezinu tezu da se mišljenje mora shvatiti u kontekstu potrage za smislom, a ne istinom (Arendt, 1978., sv. 1, str. 15).2 Razrađujući njezino isticanje smisla na taj način, pokazujem da je u mišljenje uvela kritičku sposobnost razdvajanja, sposobnost za koju je smatrala da ne postoji kod Heideggera i koja pomaže da se njezina koncepcija o mišljenju prepozna u njenoj sposobnosti da intervenira u opasnost od nepromišljenosti.

• Details
• Contents