Prelasci pravoslavnih vjernika u katoličku crkvu u vijeme NDH, s osobitim osvrtom na događanja u Bosanskoj Krajini
Conversion of Orthodox Believers into Catholicism during the NDH, with the Special Emphasis on the Events in Bosanska Krajina

Summary/Abstract: Ovim sam prikazom pokušao baciti malo više svjetla na stajalište, držanje i djelovanje Katoličke crk ve i njezinih pripadnika i službenika u pogledu osjetljivog pitanja prijelaza pravoslavnih vjernika Srba na katoličku vjeru. Smatram da se, na temelju svega iznesenoga, može ustvrditi kako se – u pogledu bilo formalnog bilo fi ktivnog prijelaza pravoslavnih Srba u Katoličku crkvu – na držanje i djelovanje franjevaca: fra Viktora Šakića, fra Bosiljka Ljevara, fra Marijana Jakovljevića, fra Ante Hrvata, fra Drage Prpića i fra Ante Perkovića, kao i vlč. Grge Blaževića, u ovom sjeverozapadnom dijelu Bosne, odnosno na širem i užem području franjevačkog samostana Petrićevac, ne može staviti nikakav utemeljen prigovor. Naprotiv, njihovo držanje i djelovanje se može i mora označiti i ocijeniti kao čovječno i čovjekoljubivo, pa i više od toga, jer su išli za tim da zaštite i spase živote onih koji su se u tim vremenima osjećali ugroženima i bili izloženi zlostavljanju i nasilju. Uvjeren sam da se upravo na nekoga od naprijed navedenih franjevaca odnosi ono što je na suđenju nadbiskupu Alojziju Stepincu 8. listopada 1946. iznio u svojoj završnoj riječi odvjetnik dr. Natko Katičić. On je, naime, tada kazao: ”Ja znam slučaj jednoga fratra iz Bosne, kada su nastupile one stvari (misli se na prijelaze pravoslavnih na katoličku vjeru – op. m.) i ljudi dolazili k njemu da ih prekrsti (i dr. Katičić koristi pogrešan izraz ‘prekrsti’ – op. m.) pa je onda on govorio: ‘Ja tebe krstim a ti ćeš vjerovati dalje kao i do sada, a kada dođe vrijeme ti ćeš slobodno odlučiti’”.51 Budući da je dr. Katičić bio rodom iz Bihaća, sigurno mu je moglo biti poznato držanje osobito bihaćkog župnika, i zato smatram da se navedene njegove riječi odnose najprije na fra Viktora Šakića. U svakom slučaju, te riječi pokazuju da su franjevci prihvaćali pravoslavne Srbe, ali ne samo da od njih nije traženo da moraju napustiti svoju pravoslavnu vjeru, nego ih se ohrabrivalo da ostanu u svojoj vjeri, a kada više ne bude nikakvih pritiska i pogibelji sami će odlučivati o svojoj vjerskoj i crkvenoj pripadnosti. Primanje pravoslavnih Srba u Katoličku crk vu, ili sámo izdavanje potvrda da su prešli na katoličku vjeru, a ustvari nisu, bilo je u ondašnje vrijeme i u prilikama kakve su vladale najviše i jedino što su mogli učiniti ili poduzeti da bi ih koliko-toliko zaštitili i kako-tako im pomogli. Zločini se čine u svakom ratu, i čine ih sve zaraćene strane. Posebno ih je bilo u Drugom svjetskom ratu, kao i u ovom nedavnom na našim prostorima. Ti se zločini, međutim, nekada niječu ili umanjuju, a nekada se uvećavaju ili izmišljaju. Pored zločina stvarno u ratu počinjenih, zločini su i nijekanja i umanjivanja tih zločina; a isto tako zločini su i uveličavanja i izmišljanja zločina koji se nisu dogodili, ili njihovo pripisivanje nekome tko ih nije počinio. A to se događa kad se Katoličkoj crk vi pripisuje, i kad ju se okrivljuje i optužuje za nasilno ‘prekrštavanje’ i ‘katoličenje’ pravoslavnih Srba

• Details
• Contents