Naviještanje Božje riječi i vjeronaučna pouka u hrvatskim krajevima slijedom odredaba dijecezanskih sinoda
The proclamation of the Word of God and religious lessons in the Croatian lands pursuant to the provisions of the diocesan synod

Summary/Abstract: Naviještanje ili propovijedanje Božje riječi i poučavanje u vjeri, uz posvetiteljsku, osnovna je služba ili zadaća dušobrižnika u Crkvi. U ovom prikazu je riječ o tome što su o vršenju te službe i zadaće u hrvatskim krajevima, naime o potrebi propovijedanja i pouke u vjeri, te o tome tko, kada, o čemu i kako je trebao propovijedati i poučavati, određivale dijecezanske ili biskupijske sinode u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini od Tridentskog sabora pa do prvih desetljeća dvadesetog stoljeća. Prema odredbama koje su donosile dijecezanske sinode, propovijedanje Božje riječi i pružanje pouke u krš ćanskom nauku bila je prvenstveno dužnost župnika i općenito dušobrižnika, a trebali su im pomagati i drugi svećenici, a u vjeronaučnoj pouci također klerici nižih redova. U pomoć su pozivane i druge osobe koje su za to bile prikladne i sposobne, a naglašavano je kako o vjerskoj pouci svoje djece, odnosno kumčadi, trebaju brinuti roditelji te krsni i krizmeni kumovi. Za one koji su zanemarivali službu propovijedanja ili zadaću poučavanja često su predviđane i različite sankcije, od suspenzija i oduzimanja župničke službe do novčanih kazna, a odrasle, ako nisu znali vjeronauka koji su trebali naučiti, nije trebalo pripuštati na sklapanje braka ili da budu kumovi na krštenju i krizmi, ili nisu dobivali odrješenja u ispovijedi dok to ne bi naučili. Propovijedi su se imale držati na misama svake nedjelje i zapovjedne svetkovine, a nedjeljama i zapovjednim svetkovinama, prije ili poslije mise, ili poslije podne, držati vjeronaučnu pouku. U propovijedima je trebalo izlagati evanđelje, tumačiti vjerske istine i govoriti o stvarima potrebnim za spasenje i za provođenje ispravnog krš ćanskog života, a više sinoda je određivalo i da se prije ili poslije propovijedi moli Gospodnja molitva (Oče naš), Anđeoski pozdrav (Zdravo Marijo) i Vjerovanje, kako bi ih vjernici naučili ispravno moliti. Vjeronaučna pouka djece u crk vi, a s vremenom i u školi, obuhvaćala je poglavito učenje navedenih molitava, zatim tumačenje glavnih istina katoličke vjere i izlaganje o Božjim i crk venim zapovijedima, o Sedam svetih sakramenata, Sedam glavnih grijeha, i o drugome najosnovnijem što su djeca, prema svome uzrastu i sposobnosti shvaćanja, trebala znati. U nedostatku vjeronaučnih knjiga, naročito na “ilirskom” (hrvatskom) jeziku, a ako ih je i bilo, do njih se teško dolazilo, osnovne stvari iz kršćanskog nauka djeca su učila napamet, ponavljajući za vjeroučiteljima ono što su oni pred njima u pouci kratko, lagano i naglas izgovarali.

• Details
• Contents