Sud kao kreator politika?: Uloga i efekti Ustavnog suda BiH u demokratskoj tranziciji i konsolidaciji
The Court as a Policy Maker?: The Role and Effects of The Constitutional Court of Bosnia and Herzegovina in The Democratic Transition and Consolidation

Author(s): Nedim Kulenović
Contributor(s): Mirza Purić (Translator), Edin Hodžić (Editor), Wojciech Sadurski (Editor)
Subject(s): Politics, Constitutional Law, Government/Political systems, Court case
Published by: Analitika – Centar za društvena istraživanja
Keywords: BiH; judiciary; court; policy making; Constitutional court; role and effects;
Summary/Abstract: Činjenica jeste da je Bosna i Hercegovina (BiH) još uvijek, dvadeset godina nakon završetka rata, zemlja u tranziciji – od konfliktnog prema stabilnom postkonfliktnom društvu, ali i od “umjerenog autoritarnog socijalizma” ka demokratskom obliku vladavine sa drukčijim ekonomskim sistemom. Prema riječima Ustavnog suda Bosne i Hercegovine (USBiH ili Sud), tranzicija kao činjenica je “neporeciva”. Nadalje, zbog toga zemlja pokazuje “dominantnu tendenciju da se uključi u opće tokove internacionalizacije (prvenstveno s ciljem pridruživanja Evropskoj uniji), što implicira visok stepen demokratije u svim segmentima društva”. Štaviše, način izražavanja USBiH svjedoči jednom još konkretnijem značenju tranzicije, koje denotira da je prošlo dovoljno vremena da se učini otklon od diskriminatornih mehanizama dijeljenja moći, koji su na početku pravdani nužnošću, te pomak ka “pluralizaciji etnokracije”, ili, čak, njenom nadilaženju. Koja je adekvatna uloga Suda u tom procesu tranzicije? Još 1996. godine, u zoru nove ere Suda, prvi predsjednik postdejtonskog USBiH zapisao je tu opću dilemu napominjući da se od Suda očekuje da doprinese “zaštiti i daljnjem razvoju demokratskog, socijalno-političkog i pravnog jedinstva u zemlji”, ali da sâm pritom nikad ne postane “pisac ustava i zakona”. Ovaj izraz opće zabrinutosti iz prvih godina postojanja Suda nije bio popraćen istinskom debatom o pravoj ulozi USBiH u ustavnom sistemu BiH, što je začuđujuće, s obzirom na problematičnu prirodu Ustava, koji je rezultat Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (Dejtonski sporazum). Štaviše, Ustav je uspostavio duboko decentraliziranu i nestabilnu državu, koju je jedan bivši sudija Suda nazvao “najslabijim federalnim sistemom na svijetu”, a drugi istinskom konfederacijom. Također je institucionalizirao nešto što Yee naziva “etničkim suverenitetom”, a to je određeni broj mehanizama dijeljenja vlasti koji su, zbog svoje često diskriminatorne prirode, u očitoj koliziji sa sveobuhvatnim i ukorijenjenim mehanizmima zaštite ljudskih prava. Fokusiran na takav ustav, koji je pružio okvir za sistem vladavine u kojem vlada “krhka demokratija”, USBiH se suočavao sa krupnim izazovom: s jedne strane, eksplicitno je bio zadužen za “podržavanje” tog i takvog ustava (član VI/3), a, s druge, čini se da je postojalo implicitno razumijevanje – s obzirom na sastav Suda, njegove ovlasti i pozicioniranje – da će Sud dati “lijek za potencijalne slabosti u strukturi vlasti” do kojih je doveo sâm ustav. Uloga USBiH u tim procesima transformacije većim je dijelom neispitana, a zanimljivijom je čini Ustav BiH kao činjenica: unatoč svim svojim nedostacima, on se pokazao kao žilav. Iako je primijećeno da se uspostavljanje “trajnog ustavnog rješenja čini veoma teškim, naročito u novim demokratijama izvan zapadne Evrope i Sjeverne Amerike”, BiH ima jedan od najstarijih ustava u regionu, koji je za dvadeset godina svog postojanja dobio samo jedan zvanični amandman, neznatne važnosti. Usprkos činjenici da zemlju i dalje odlikuje duboko podijeljeno društvo i nestabilan politički sistem, za te dvije decenije njen ustavni sistem se značajnije promijenio. Iako USBiH i dalje odbija definirati oblik strukture vlasti, uporno se držeći stava prema kojem “kompleksnost ustavnog poretka u BiH indicira sui generis sistem”, broj prenesenih i preuzetih ovlasti na državnom nivou, te prateće uspostavljanje brojnih novih institucija sugerira da je BiH danas jedna robusnija asimetrična federacija. Politički režim konsocijacijske demokratije, naročito na nižim nivoima vlasti je – da se poslužimo terminologijom jednog od vodećih stručnjaka za Ustav BiH – također prošao značajnu transformaciju od “ekskluzivne” u “participatornu etnokraciju”. U tekstu koji slijedi iznosimo tvrdnju da je USBiH igrao važnu ulogu u toj neformalnoj ustavnoj transformaciji, uglavnom putem ovlasti za apstraktnu ocjenu ustavnosti, i to na dvije osi: u odnosu na strukturu države i u odnosu na politički režim u zemlji. Takav će fokus pomoći u ispitivanju Suda kao političke institucije i kreatora politika. U ispitivanju doprinosa koji je USBiH dao procesu demokratske tranzicije, konsolidacije i socijalne transformacije u BiH, koristimo se pristupom studije slučaja na više nivoa, pri čemu s jedne strane gledamo Sud kao instituciju, a s druge se fokusiramo na njegove konkretne odluke. Imajući to na umu, u prvom dijelu članka istražujemo ovlasti, sastav i pozicioniranje USBiH, te pokušavamo utvrditi na koji su način institucionalne značajke Suda utjecale na njegov ukupni rad. U drugom dijelu naročito se fokusiramo na pitanje: u kojoj se mjeri može reći da je Sud bio aktivistički, te također pokušavamo karakterizirati prirodu njegovog aktivizma i razumijevanje samog tog pojma u bosanskohercegovačkom kontekstu. To činimo širokim pregledom prakse USBiH na relevantnim poljima, ali, u trećem dijelu članka, i putem detaljne analize njegovih kapitalnih odluka. Na kraju, koncentriramo se na učinke aktivizma i njegove posljedice po legitimitet Suda.

• Details
• Contents