Proces suočavanja s prošlošću u Crnoj Gori - Slučaj Bukovica
The process of dealing with the past in Montenegro - The case of Bukovica

Author(s): Miloš Vukanović
Subject(s): Law, Constitution, Jurisprudence, Criminal Law, Military history, Studies in violence and power, Transformation Period (1990 - 2010), Court case
Published by: Centar za građansko obrazovanje (CGO)
Keywords: Montenegro; dealing with the past; war crimes; 90s; Bukovica;
Summary/Abstract: Područje Bukovica predstavlja planinsku oblast koje se nalazi na sjeveru Crne Gore, u opštini Pljevlja. Za crnogorske prilike to je velika oblast, obuhvata 37 sela i proteže se uz granicu Bosne i Hercegovine. Do početka 90ih godina prošlog vijeka, bila je pretežno naseljena Bošnjacima-Muslimanima, odnosno stanovništvom islamske vjeroispovjesti. Za vrijeme oružanog sukoba u Bosni i Hercegovini, na teritoriji Bukovice koncentrisan je veliki broj rezervista Vojske Jugoslavije, policije Republike Crne Gore, ali i pripadnika paravojnih formacija. Zvaničan razlog za grupisanje ovih snaga na pomenutom području bilo je patroliranje granice u cilju spriječavanja upada muslimanskih paravojnih jedinica iz Bosne i Hercegovine i potraga za skrivenim oružjem. Prema svjedočenjima koja su prikupile nevladine organizacije za ljudska prava, tokom boravka ovih snaga na području Bukovice i njihovog traganja za neprijateljem i skrivenim oružjem, vršena su mučenje, pretresi, pljačke, maltretiranja i zlostavljanja BošnjakaMuslimana. Tokom ovih akcija, u periodu od 1992. do 1995. godine, a prema podacima protjeranih Bukovčana, ubijeno je šest osoba, dvije su izvršile samoubistvo od posljedica torture, 11 je oteto, a blizu 70 je podvrgnuto fizičkoj torturi među kojima su i bili i ekstremni vidovi ponižavanja i silovanja. Zapaljeno je najmanje osam kuća, kao i džamija u selu Planjsko, dok su skoro sva domaćinstva opljačkana. Ovo je za posljedicu imalo protjerivanje/bježanje 90 porodica, sa oko 270 članova. Upravo su nevladine organizacije i udruženja protjeranih pokrenule inicijativu za istragu ovog zločina. Međutim, zahtjev za pokretanje istrage povodom krivičnih djela počinjenih u Bukovici, Viši državni tužilac podnio je tek 11. decembra 2007. godine Višem sudu u Bijelom Polju. Istraga je završena poslije duže od dvije godine, 26. marta 2010. godine, i to uz brojne primjedbe na način njenog sprovođenja. Optužnica za tatni zločin protiv čovječnosti podignuta je 21. aprila 2010. godine protiv braće R. i R. Đ, zatim S. C, M. B. i Đ. G, pripadnika rezervnog sastava Vojske Jugoslavije, odnosno S. S. i R. Š, pripadnika rezervnog sastava Ministarstva unutrašnjih poslova Crne Gore. Suđenje je počelo 28. juna 2010. godine. Prvu presudu je Viši sud u Bijelom Polju donio 31. decembra 2010. godine. Oslobađajuću presudu i ukidanje pritvora optuženima sud je donio uz ocjenu da nema dokaza koji bi potkrijepili tezu iz optužnice da su okrivljeni svojim radnjama izvršili zločin protiv čovječnosti. Ova prvostepena presuda je ukinuta u junu 2011. godine iz proceduralnih razloga. Nakon ponovnog glavnog pretresa, Vijeće Višeg suda u Bijelom Polju je 3. oktobra 2011. godine objavilo presudu kojom je optužene oslobodilo od optužbe da su izvršili krivično djelo zločin protiv čovječnosti. Tužilaštvo se na ovo žalilo, a Apelacioni sud Crne Gore je 22. marta 2012. godine donio presudu kojom je odbio navode iz njihove žalbe i potvrdio prvostepenu presudu. Zatim je Vrhovno državno tužilaštvo protiv pravosnažne presude Apelacionog suda podnijelo Vrhovnom sudu zahtjev za zaštitu zakonitosti koji je Vrhovni sud odbio kao neosnovan 21. januara 2013. godine. Talas napuštanja bošnjačko-muslimanskog stanovništva ovog područja, tužilaštvo je ocijenilo kao posljedicu „vršenja sistematskog zlostavljanje muslimanskog življa u Bukovici, prisiljavajući ih na taj način da napuštaju svoje domove“. S druge strane, odbrana je zastupala stav da je napuštanje stanovništva kontinuirani proces ekonomskih migracija zabačenog stočarskog kraja. Mnoštvo svjedočanstava, uništena sela i džamije, ipak ukazuju da težak život nije bio glavni pokretač iznenadnog i masovnog bježanja stanovništva. Slučaj “Bukovica” je i za Crnu Goru specifičan, jer otkriva moguće sistematske vojnopolicijske operacije sa ciljem protjerivanja stanovništva sa određene oblasti. Postoje indicije da su slične, ako ne i identične, operacije sistematskog maltretiranja sprovedene i u određenim pograničnim oblastima Srbije, a koje su imale i sličan ishod. Na kraju, u potencijalnim operacijama paravojnih jedinica iz Crne Gore i djelovanju tzv. “vikend ratnika”, slučaj “Bukovica” ukazuje na modus operandi tih jedinica na području Bosne i Hercegovine, prije svega Foče. Izjave svjedoka i očigledni tragovi protjerivanja stanovništva ukazuju na sistematičnu i planiranu akciju usmjerenu protiv pripadnika određene nacionalnosti. Iako je slično djelovanje uočeno i u drugim djelovima Crne Gore, u periodu 1991.-1995. godine, ali u mnogo manjem obimu, tragedija Bukovice je što su žrtve ubistva i mučenja prošle kroz užase kojima su bili izloženi i Bošnjaci - Muslimani u Bosni i Hercegovini. Sa ove istorijske distance, jasno je da su ubistva i prebijanja muškaraca, silovanja žena, uništenja kuća i kulturnih dobara imali jasan cilj “da podstaknu” šire iseljavanje iz te etničke grupacije iz obuhvaćenog područja. Svaki slučaj ratnog zločina na prostoru Crne Gore ima svoje posebnosti, ali jedino su stanovnici Bukovice zapravo osjetili kompletan užas građanskog rata i sve elemente horora koji ga prate. Iako još uvijek nijesu dokazani ratni zločini i zločini protiv čovječnosti, očigledno je da vojne i policijske snage u najmanju ruku nijesu radile svoj posao odnosno da nijesu zaštitili građana Crne Gore na ovom području. Vlada Crne Gore je ovo i priznala 2008. godine, kada je potpisala sudsku nagodbu sa porodicama Bošnjaka-Muslimana koji su 1992. godine protjerani i ubijeni i isplatila oko pet miliona eura odštete. Novac je dodijeljen za 247 osobe koje se smatraju žrtvama ili su iz porodica žrtava ovog zločina. Suvišno je reći koliko je adekvatno procesuiranje slučaja “Bukovice” neophodno za održivu budućnost Crne Gore. To je nasušna potreba crnogorskog društva, i to ne zbog obaveza koje su preuzete kroz međunarodna dokumenta i proces pristupanja Evropskoj uniji, već kao osnov čvrstog i dugotrajnog međuvjerskog i međuetničkog pomirenja unutar države. Dok se to ne dogodi, sva retorički proklamovana građanska i multietnička suština Crne Gore ostaje ugrožena.

• Details
• Contents