Teret dokazivanja direktne i indirektne diskriminacije
The Burden of Proving Direct and Indirect Discrimination

Author(s): Boris Topić
Subject(s): Criminal Law, International Law, Human Rights and Humanitarian Law, Court case
Published by: Analitika – Centar za društvena istraživanja
Keywords: BiH; discrimination; direct and indirect discrimination; burden of proving; court; human rights;
Summary/Abstract: Međunarodno pravo o ljudskim pravima, kao i pravo Evropske unije, prepoznaju teškoće povezane sa razotkrivanjem diskriminacije kao negativne društvene pojave i njezinim dokazivanjem u sudskom postupku. Stoga međunarodna sudska i kvazisudska tijela u postupcima koji se tiču diskriminacije teret dokazivanja da diskriminacije nije bilo prebacuju na tuženu stranu, pod uslovom da tužilac uspije da učini vjerovatnim da je do diskriminacije došlo i u konkretnom slučaju. Zakon o zabrani diskriminacije u BiH (u daljem tekstu ZZD) takođe predviđa da tužilac koji je podnio tužbu za zaštitu od diskriminacije nije u obavezi da u potpunosti dokaže postojanje diskriminacije, već je dovoljno da navode o tome da je zabrana diskriminacije prekršena samo potkrijepi, dok je tuženi dužan da dokaže da nije prekršio princip jednakog postupanja ili zabrane diskriminacije u predmetu rasprave. Ovaj bh. standard potkrijepljenosti navoda treba tumačiti u svjetlu prakse međunarodnih sudova i relevantnih direktiva Evropske unije6 kao dokaz na prvi pogled, odnosno prima facie dokaz, na osnovu kojeg se može sa odgovarajućim stepenom vjerovatnosti pretpostaviti da je do diskriminacije došlo. Da bi se teret dokazivanja prebacio na drugu stranu, nije dovoljno da tužilac samo tvrdi da je diskriminisan, već mora da ponudi određene dokaze za tu tvrdnju koja će kod suda stvoriti uvjerenje da je izglednije da se diskriminacija dogodila nego da do nje nije došlo. Drugim riječima, tužilac u postupku za zaštitu od diskriminacije nije dužan u potpunosti dokazati diskriminaciju, već je dovoljno da dokaže postojanje pretpostavke diskriminacije, nakon čega tuženi mora dokazivati da nije diskriminisao tužioca u konkretnom slučaju. Dostupni izvještaji o antidiskriminacionim sudskim postupcima u Bosni i Hercegovini, međutim, pokazuju da domaći sudovi uvode vrlo visok prag koji tužilac mora dostići da bi teret dokazivanja prebacio na tuženu stranu, ili čak potpuno zanemaruju ovaj važni princip, primjenjujući opšta pravila parničnog postupka i na predmete koji se odnose na diskriminaciju. Uzrok tome velikim dijelom svakako leži i u nedovoljnom razumijevanju instituta prebacivanja tereta dokazivanja i njegovog značaja za osiguranje efektivne sudske zaštite od diskriminacije. Stoga je osnovna namjera ovog teksta da ukaže na ključne aspekte i specifičnosti dokazivanja u antidiskriminacionim sudskim postupcima, sa fokusom na direktnu i indirektnu diskriminaciju kao najpoznatije oblike diskriminacije.

• Details
• Contents