Zašto neće doći do sistematskih ustavnih promjena?
Why there won't be any systematic constitutional changes?

Author(s): Faris Vehabović
Subject(s): Law, Constitution, Jurisprudence, Constitutional Law, Public Law, Evaluation research
Published by: Fondacija Centar za javno pravo
Keywords: Public law; constitution; reform; changes; amendment; systematic constitution changes; BiH;
Summary/Abstract: Postoji pet ključnih pitanja koja su temeljni uzrok za neuspjeh ustavnih inicijativa i vjerovatno će predstavljati uzrok budućih neuspjeha, bilo da se radi o domaćem projektu ili projektu međunarodne zajednice u cilju oživljavanja procesa ustavne reforme u BiH koje treba uzeti u obzir u daljnjim naporima za njeno postizanje. IV.1. Prvi set problema je strukturne prirode, a odnosi se na Daytonski sporazum, odnosno institucionalni set-up. Trenutni stavovi političkih partija, bilo da se radi o programskim načelima ili javnim istupima, kao i aprilski i butmirski paket, su manjkavi u pogledu dugoročnog rješenja etničkog pitanja ali i upornosti ratnih političkih vođa da u razdoblju nakon sukoba „etnificiraju“ politike u BiH. Doista, pažljivo uravnotežen sistem koji je stvorio Daytonski sporazum, postavio je temelje za političare da slijede rat nenasilnim sredstvima. Nastalo stanje, koje je stavilo akcent na nacionalističke i maksimalističke platforme u politici, je potkopao proces reformi i održava zemlju u stanju paralize. IV.2. Drugi set problema je vezan uz psihologiju i mentalitet svake etničke skupine u uslovima političkog nepovjerenja. Unatoč napretku u mnogim područjima reformi, rašireno nepovjerenje među etničkim zajednicama i dalje je sveprisutno na političkom nivou. IV.3. Treći skup problema odnosi se na fragmentiranu prirodu stranačkog sistema unutar etničkih skupina. Nesuglasice oko ustavne reforme nisu samo ograničene na etničke linije, već još pogubnije, unutar svake etničke grupe koja pokušava iz razgovora o ustavnim reformama izvući političku korist, mjerenu izbornim rezultatima. IV.4. Četvrti problem stavlja u centar ulogu međunarodne zajednice. Iako su i SAD i EU, prije propasti aprilskog i butmirskog paketa, predstavljali ove inicijative kao rezultat domaćih snaga, nedostatak jedinstva unutar međunarodne zajednice pridonijela je propasti ustavnih inicijativa, a nije izvjesno da će u budućnosti biti drugačije. Naprotiv, sa konstantnim smanjivanjem interesa međunarodne zajednice za BiH i zaokupljenošću drugim kriznim područjima, izvjesno je da će razlike u stavovima biti još izraženije. Kao što je član SBiH izjavio prilikom propasti aprilskog paketa: „Bilo je nekoliko pristupa od strane međunarodne zajednice. Imali ste, na primjer, Venecijansku komisija sa svojim mišljenjem o ustavnim pitanjima, Europski parlament, SAD, različite institucije i organizacije s različitim mišljenjima. Kao rezultat toga, svaki politički vođa koristio je ono što je htio kako bi proširio svoje argumente za svoje stavove“. Član SDS-a je naglasio: „Međunarodna zajednica, na kraju, nije došla do potrebnog jedinstva osim u posljednjem trenutku, ali tada je bilo prekasno. Oni su se trebali držati više po strani“. IV.5. Peti problem se odnosi na nepostojanje obaveze na ustavnu lojalnost. Sa svim nedostacima Daytonskog sporazuma, odnosno ustavnog okvira i takav okvir se dodatno sužava dovođenjem u pitanje strukture države i njenih nadležnosti. S obzirom na, generalno, negativne stavove javnosti spram Dejtonskog sporazuma, i Ustava BiH kao njegovog sastavnog dijela, poštivanje ustavnog poretka se obično zanemaruje kao ustavna i zakonska obaveza svih građana BiH, pa tako i njenih političara. Nepoštivanje ustavnog poretka se manifestira na više načina, ali kao dva najčešća primjera se mogu navesti nepoštivanje izraženo kroz javnu retoriku i politiku predstavnika vlasti (uključujući nepoštivanje državnih simbola), te nepoštivanje zakona države kroz neusklađenost zakonodavstva na nižim nivoima vlasti. Međutim, sam čin nepoštivanja ustavnog poretka i njegove manifestacije nisu predmet Krivičnog zakona BiH i entiteta, i samim tim nisu kažnjivi, odnosno, preciznije bi bilo navesti da su te odredbe ograničene na „napad na ustavni poredak“ i „ugrožavanje teritorijalne cjeline“ uz preduslov da je napad na ustavni poredak, odnosno ugrožavanje teritorijalne cjeline izveden upotrijebom fizičke sile ili prijetnje upotrebom fizičke sile. Tako ograničene odredbe krivičnog zakona u odnosu na sankcioniranje neustavnog ponašanja ne garantuju poštivanje ustavnih normi. S druge strane, Ustavni sud BiH, sa vrlo ograničenim nadležnostima u pogledu sankcioniranja neustavnog ponašanja, ne predstavlja efikasan garant zaštite ustavnog poretka. Time se poštivanje ustavnog poretka svodi na političku odgovornost aktera na političkoj sceni. Međutim, država koja počiva na prostom zbiru nacionalnih korpusa ne može proizvesti odgovornu državnu vlast koja može spriječiti one oblike neustavnog ponašanja koji izmiču kontroli Ustavnog suda BiH i krivičnog zakonodavstva BiH. Postoji nekoliko lekcija koje EU i međunarodna zajednica mogu izvući iz prethodnih procesa ustavne reforme u BiH. Prva lekcija je da međunarodna zajednica treba pokazati vodstvo i povratiti vjerodostojnost, djelomično izgubljenu, u posljednjih nekoliko godina. Ovaj gubitak vjerodostojnosti je rezultat dvaju faktora koji se preklapaju. Prvi faktor je rast političke zrelosti domaćih aktera, kao i sve jasnije povlačenje međunarodne zajednice. Gubitak vjerodostojnosti je, prema zajedničkom uvjerenju domaćih aktera, da je međunarodna zajednica nejedinstvena zbog preusmjeravanja fokusa sa BiH na druga krizna područja kao što su Irak, Afganistan i druga krizna žarišta u svijetu. Pri tome nedostaje kreativno vođstvo u rješavanja mnogih izazova sa kojima se BiH suočava. Bez obzira na taj gubitak političke moći, međunarodna zajednica je još uvijek u centru zbivanja i ona ima stratešku ulogu u BiH koju mudro treba koristiti. S obzirom na uloge koji su na stolu, kada su ustavne reforme u pitanju, međunarodna pomoć je još uvijek neophodna, čak iako će samo prisiliti političare da sjednu za sto i razgovaraju o ustavnoj reformi. „Međunarodna zajednica mora biti ta koja će otvoriti novu igru, jer s aktualnom političkom klimom, Bosanci to ne mogu učiniti sami.“ Međunarodna zajednica na taj način treba da povrati kredibilitet kako bi se mogle provesti sve neophodne reforme prije njenog definitivnog povlačenja. Osim potrebe da pokaže vođstvo i jasan stav, međunarodna zajednica mora naučiti da ustavna reforma može postati nemoguć zadatak ako oni ne stoje ujedinjeni. Inače, „domaći akteri će iskoristiti neslaganja u svoju korist“. Što se tiče EU, ključna pouka je da proces proširenja zahtijeva fleksibilnost u kontekstu BiH. Kao što je jedan zapadni diplomat predložio, EU ne bi trebala tretirati Bosnu kao bilo koju drugu zemlju. „To nije kao tranzicijska zemlja u istočnoj Europi, gdje je dovoljno reći to je ono što trebate učiniti, učinite to i potom nam se vratite.“ Ovaj pristup ne funkcioniše u BiH. Čak i ako je konsenzus među političkim vođama moguć, kao što su neke reformske priče u prošlosti prikazane kao uspjeh, bilo je potrebno istražiti kako EU može koristiti svoju mrkvu djelotvornije, tako da uvjetovanost može bolje funkcionirati u BiH. Ključni izazov stoga je uspostava prave ravnoteže između domaćeg procesa i podešavanje procesa proširenja političkim prilikama u BiH. Nakon Presude Evrospkog suda za ljudska prava u predmetu Sejdić/Finci v. BiH, jedan segment ustavne reforme se našao u fokusu interesa međunarodne zajednice i lokalnih političkih aktera kao što je to bilo Mišljenje Venecijanske komisije 2005. godine kada je „propao“ aprilski paket. Pojačan interes međunarodne zajednice ne znači da će konačni ishod izroditi sistemsku ustavnu reformu pogotovo jer se postavlja logično pitanje – da li je moguće na bazi etno-demokratske matrice Daytonskog ustava, zaista ukinuti diskriminaciju, posebno na način koji se propagira među određenim političkih subjektima? Da stvar bude još gora, stiče se dojam da čitav proces provođenja ove presude kroz ustavnu reformu, kako sa aspekta većine lokalnih političkih aktera, tako i sa aspekta međunarodne zajednice ide u potpuno pogrešnom pravcu. Naime, umjesto da se vode rasprave o jednakim pravima za sve građane uz garanciju kolektivnih prava za konstitutivne narode i pripadnike onih koji to nisu (Ostali), težište se stavlja na ugroženost i neravnopravnost konstitutivnih naroda, posebno najmalobrojnijeg i grupe Ostalih tj. na pružanje dodatnih prava ovim grupama. Time se ove rasprave dovode u suprotnost i sa Presudom Evropskog suda za ljudska prava i Mišljenjem Venecijanske komisije. To je put koji BiH vodi u daljnje blokade, disfunkcionalnost i konačno, u budućnosti, u disoluciju. Čak iako to ne bude konačni ishod, jedno je sigurno – u zemlji u kojoj se ne poštuje sopstveni Ustav, kakav god on bio, u kojoj se ne poštuju međunarodne obaveze, preuzete od države, bilo da se radi o obavezama iz Daytonskog sporazuma ili SSP-a, a sve radi postojećih blokada u procesu donošenja odluka, proširenje mogućnosti blokada zarad izjednačavanja prava konstitutivnih naroda i Ostalih, može zemlju vratiti u opasnu prošlost. Suštinski, programski utvrđeni, zahtjevi za ravnopravnost među konstitutivnim narodima ili zadržavanje statusa quo, kriju težnje da se zadrže osvojene političke pozicije jer sve dok BiH i njene institucije bude ustanovljena kao zbir etničkih programa, BiH ne može napraviti nijedan korak naprijed. Posljednji izbori u BiH upravo pokazuju način na koji nacionalisti zbijaju redove i vrlo brzo formiraju međusobno suprostavljene etničke blokove na bazi nacionalnih programa i saveza koji nisu sračunati na provođenje reformi I poboljšanja uslova života građana. Tako formirana vlast ne može na dnevnom redu imati sistemsku ustavnu reformu jer bi to značilo samoukidanje tih partija što se, sasvim sigurno, neće desiti. Uz letargičnu međunarodnu zajednicu koja je najglasnija u zagovaranju kompromisnih (čitaj polovičnih i loših) rješenja, samo kako bi se ispunila zadata agenda, i kojoj nedostaje jasna strategija u izgradnji države za koju su i bili najodgovorniji tokom posljednjih 15 godina i po čijem diktatu je i skrojen Daytonski sporazum, neuspjeh je zagarantovan. Konačno, apsurdnost stavova političkih partija se može sažeti u činjenici da postoji konsenzus o evropskim integracijama, ali ne postoji konsenzus o državi Bosni i Hercegovini.

• Details
• Contents