Usklađenosti zakonodavstva Bosne i Hercegovine u području kulture: osvrt na GAP-analizu iz maja 2012. godine
Author(s): Bedrudin Nurikić / Language(s): Bosnian
Keywords: BiH; Public law; constitution; legislation; culture; heritage; GAP analysis; 2012; review;
Izrada Analize imala je za cilj identifikaciju neusklađnosti zakonodavstva BiH sa međunarodno pravnom stečevinom koja uređuje ovo pitanje. Postavljeni cilj nije ispunjen. Preporuke koje su date kantonima, koji imaju usvojene propise u predmetnoj oblasti, su na takvom nivou uopćenosti da je njihova formulacija u datom obliku mogla uslijediti bez ikakvog prethodnog istraživanja i analize propisa. Opći je utisak, pogotovo kada su u pitanju kantoni, da u Analizu nije uloženo mnogo analitčkog i stručnog rada. U Analizi su, uz to, u samom procesu identifikacije relevantnih propisa napravljena dva propusta. Oni su automatski doveli do promašenih i neadekvatnih preporuka kojima su identificirane nepostojeće neusklađenosti. Konkretno, u Analizi je propušteno ukazati na dva važeća zakona, na Zakon o zaključivanju i izvršavanju međunarodnih ugovora BiH i na Zakona o vlasničkopravnim odnosima FBiH (Zakon o stvarnim pravima FBiH). U Analizi se zbog toga preporučuje usvajanje Okvirnog zakona o provođenju međunarodnih ugovora u području kulture, a propis već postoji i njime su uređena pitanja koja bi trebao da regulira predloženi zakon. U tom bi smislu bilo nesvrsishodno i kontraproduktivno usvajanje Okvirnog zakona o provedbi međunarodnih ugovora u području kulture, kako to Analiza preporučuje. Posljedica bi bila suvišno i npotrebno normiranje koje bi opet vodilo do dodatnog i bespotrebnog usložnjavanja ionako složenog pravnog okvira BiH. Predmetni međunarodni ugovori nisu nikakva sui generis vrsta koja bi mogla opravdati nužnost uspostavljanja neke vrste posebnog pravnog režima. Ako postoje problemi sa postojećim zakonskim rješenjem, onda se oni moraju opisati i definirati. Upravo to u konkretnom slučaju nije učinjeno. Činjenica je da pojedini kantoni, usljed ograničenih ekonomskih mogućnosti, nisu donijeli propise iz oblasti zaštite kulturnog naslijeđa niti su uspostavili institucije za njihovu provedbu. No, pogrešan je zaključak da je navodni razlog nepostojanje mehanizama za implementaciju međunarodnih obaveza. Suština problema je u činjenici da su Ustavom FBiH kantonima date nadležnosti za koje neki od njih ne mogu osigurati finansijska sredstva. Posebno mjesto u Analizi je posvećeno ukidanju Komisije. S tim u vezi, iznešeni su argumenti koji su činjenično netačni i pravno neosnovani. Najprije se pošlo od zaključka da je Komisija privremeno tijelo na osnovi čl. 9 Aneksa 8 (kojim se propisuje zakonska mogućnost prekida rada Komisije ukoliko se tako dogovre Strane Sporazuma) pri čemu je zanemareno da Strane Sporazuma nisu postigle takav dogovor. Istim članom je u slučaju nepostizanja dogovora propisano da Komisija nastavlja svoj rad na način predviđen Aneksom 8, odnosno na isti način na koji je funkcionisala u periodu od potpisivanja Sporazuma do 2001 godine, tj. kao samostalna organizacija. Argument o privremenosti Komisije je se izvodi i iz čl. 5 Konvencije o zaštiti svjetskog i kulturnog naslijeđa, odnosno na tvrdnji da ne postoje stručni i administrativni kapaciteti Komisije za obavljanje poslova koji su joj povjereni. Pri tom nije definirano koje kapacitete institucija treba da ima kako bi ispoštovala obavezu iz predmetne konvencije, kao što ni činjenično nisu utvrđeni kapaciteti sa kojima raspolaže Komisija. Ovakav pristup je vodio do zaključka da Komisija, koja de facto raspolaže sa najvećim ljudskim resursima u ovom polju , ne ispunjava kriterij „stručnih i administrativnih kapaciteta“, a da kantoni koji nemaju službe za zaštitu naslijeđa ili sa dva ili tri uposlenika ispunjavaju navedeni kriterij. Ovdje pada u oči nedopustiva doza nedosljednosti i proizvoljnosti koja nema dodirnih tačaka sa upotrebljivim analitičkim pristupom. Pored propusta u identifikaciji relevantnih propisa, u Analizi su, na temelju čl. 2 Pravilnika o aktivnostima Komisije vezanim za međunarodnu saradnju i člana 10 Zakona o provedbi odluka Komisije u FBiH, izvedeni paušalni i pogrešni zaključci o „proširenim nadležnostima“ Komisije, te o kategoričnoj i bezuslovnoj dužnosti Federacije da osigura provedbu mjera zaštite utvrđenih odlukom Komisije. U odnosu na čl. 2 Pravilnika, Analiza je zanemarila dvije činjenice. Prva, da je formulacija čl. 2 Pravilnika, u dijelu koji se odnosi na zaključivanje međunarodnih ugovora, učešće u pregovorima, te njihovom izvršavanju, posljedica odredbi čl. 4, 7 i 28 Zakona o zaključivanju i izvršavanju međunarodnih ugovora, sa kojima je predmetna odredba u potpunoj saglasnosti. Stoga, čak i u odsustvu navedenog člana Pravilnika, Komisija, kao i drugi organi uprave, bi imala pravo i dužnost da učestvuje u pregovorima o zaključivanju međunarodnih ugovora, te da ih, u okviru svoje nadležnosti, izvršava. Druga, da poslovi međunarodne saradnje (zastupanje interesa BiH, rješavanje spornih pitanja, saradnja sa INTERPOL-om, angažman stranih eksperata za potrebe Komisije, te prikupljanje donacija) nisu nadležnosti jer se njihovim vršenjem ne rješava upravna stvar, odnosno ne utvrđuje pravo ili obaveza stranke, u bilo kakvom postupku.U odnosu na čl. 10 Zakona o provedbi odluka Komisije u FBiH, neodrživ je zaključak o kategoričnoj i bezuslovnoj dužnosti da se provedu mjere zaštite koje utvrđuje Komisija u svojoj odluci jer čl. 5 s. 5 Aneksa 8 Opećg okvirnog sporazuma ne propisuje obavezu da ne da se provede, već uloži napor na provođenju navedenih mjera, a iz koje je i proistekao čl. 10 Zakona o provedbi odluka Komisije u FBiH . Propusti su načinjeni i u utvrđivanju ključnih činjenica što je dovelo do pogreški u nepravilnoj identifikaciji uzroka postojećih problema. Naime, u Analizi, činjenica o nerazmatranju godišnjih izvejštaja koje Komisija dostavlja Predsjedništvu BiH je poslužila kao osnov za zaključak o neodgovornosti Komisije prema višim tijelima, a da nisu utvrđene činjenice koje bi dale odgovor na pitanje: zbog čega je to tako? Na ovaj način Komisji je pripisana odgovornost za postojeći problem, koji de fakto postoji, uprkos tome što je on posljedica nemogućnosti postizanja saglasnosti članova Predsjedništva BiH, a ne Komisije, o daljem angažmanu međunarodnih članova u radu Komisije. Problem je, dakle, u Predsjedništvu BiH, a ne Komisiji, i taj problem je političke, a ne pravne prirode. Način na koji se u Analize pokušava problematizirati sadašnji način izvršavanja odluka Komisije je, u potpunosti, neuvjerljiv. Imajući u vidu prirodu mjera zaštite, utvrđenih odlukama Komisije, stvarne nadležnosti entitetskih organa za prostorno planiranje, postojeće zakonsko rješenje je apsolutno racionalno i svrsishodno. Ako se želi određeni objekat osigurati od eventualnog uklanjanja logično je da se obaveže organ koji je, po važećim propisima nadležan da rješava to pitanje, odnosno da izdaje rješenje o rušenju objekta, a ne organ koji daje mišljenje o konkretnom prostornom zahvatu. Moguća je i druga opcija, ali je ona znatno manje efikasna u pogledu postizanja željenih ciljeva. Ukratko Analiza nije dala ni jednu preporuku koja je činjenično osnovana ili opravdana u pogledu postojećih zakonskih propisa u ovoj oblasti. Preporuke su date na temelju nepotpunih informacija o relevantnim važećim propisima, pogrešnim zaključcima o posljedicama koje proizilaze iz citiranih propisa i nepotpuno ili pogrešno utvrđenim ključnim činjenicama, te su, u skadu s tim, neupotrebljive. One ne mogu poslužiti kao relevantan osnov za stručnu raspravu o unapređenju zakonodavno-pravnog okvira BiH u području kulture. Dakle, predmetni dokument je nužno odbaciti kao krajnje nekompetentno štivo.
More...
