Proces imenovanja ambasadora u Bosni i Hercegovini
The process of appointing ambassadors in Bosnia and Herzegovina

Author(s): Author Not Specified
Subject(s): Politics, Law, Constitution, Jurisprudence, Constitutional Law, Public Law, International relations/trade
Published by: Fondacija Centar za javno pravo
Keywords: Public law; constitution; legislation; ambassador; BiH; ambassador appointment process;
Summary/Abstract: Kao što partitura predstavlja hronološki niz muzičkih dionica jednog orkestra koji proizvodi zvučnu harmoniju, diplomatske aktivnosti jedne države bi trebale biti predstavljene nizom sinhronizovanih mjera. Takvu koherentnost u vanjskim poslovima gotovo je nemoguće postići bez zakonskog okvira kojim bi se decidno regulirala ova oblast. Činjenica da Bosna i Hercegovina (BiH) nema Zakon o vanjskim poslovima, ostavlja mnogo prostora improvizaciji i ad hoc pristupu rješavanja pitanja iz ove oblasti. Umjesto Zakona, BiH ima samo smjernice vanjske politike koje su prezentirane u šturom obliku i toliko generalizirane da je moguće izvesti međusobno suprotstavljena pravila o vanjskoj politici, a da ona pri tome ostaju unutar „okvira“ zadatih smjernica vanjske politike. Ovakve antinomije su samo konkretan produkt ustavnih antinomija u cjelini. To znači da u praksi ambasadori BiH imaju neobično veliku autonomiju u vlastitoj, subjektivnoj interpretaciji vanjske državne politike. Praktična posljedica je da diplomatija BiH na međunarodnoj sceni često djeluje kao orkestar bez dirigenta. Ne treba isticati da upravo diplomatija predstavlja ključnu institucionalnu osnovu na koju se potrebno oslanjati u procesu izgradnje ukupnog imidža zemlje. Profesionalizam diplomata i pažljiv odabir najvišeg diplomatskog predstavnika u zemlji prijema – ambasadora, u velikoj mjeri određuju opći utisak o zemlji pošiljaocu, odnosno kakav će biti ukupan rejting neke države u zemlji prijema. Posao diplomata je da, putem Ministarstva vanjskih poslova (MVP), analiziraju i predlažu Predsjedništvu konkretne mjere u sferi vanjske politike, kao i da sprovode tu politiku. Taj posao je olakšan ukoliko postoji jasno određen set koherentne politike. Ukoliko šefovi diplomatskih predstavništava u inostranstvu nemaju potrebna znanja, kredibilitet i kapacitet da budu dio jedinstvene koherentne vanjske politike, onda će i posao diplomata biti uzaludan, a interesi države neće biti prezentirani niti ostvarivani na odgovarajući način. U praksi se dešava da i velike zemlje, sa stabilnim ekonomijama i dugotrajnom diplomatskom praksom, povremeno prave greške prilikom imenovanja ambasadora. Međutim, njihove ambasade imaju veliki broj uposlenika, tako da ambasadori mogu delegirati najveći dio svoga posla profesionalnim diplomatama koji imaju relevantno obrazovanje i iskustvo. Ovim se minimizira prostor za greške, a time i rizik od posljedica eventualnih propusta. Male zemlje sa ograničenim resursima, poput BiH, imaju male ambasade u kojima, pored ambasadora, često rade samo dva profesionalna diplomata ili čak samo jedan. Ambasadori takvih zemalja nisu samo najviši diplomatski predstavnici u zemlji prijema već su praktično predominantni, autonomni, često jedini predstavnici svojih zemalja u državi prijema. Njihov lični kredibilitet se često poistovjećuje sa kredibilitetom njihovih država, a njihovi diplomatski propusti u pravilu se tumače kao stavovi i poruke njihovih zemalja. Ukratko, greške koje prave ambasadori malih zemalja mnogo su vidljivije i ukupna šteta je veća. Odabir (najviših) diplomatskih predstavnika u malim zemljama, poput BiH, predstavlja krajnje osjetljivo i odgovorno pitanje pa mu se mora posvetiti i posebna pažnja.

• Details
• Contents