LGBTI Persons in the System of Protection Against Domestic Violence
LGBTI osobe u sistemu zaštite od nasilja u porodici
Keywords: LGBTI; domestic violence; protection; system; BiH;
Nasilje u porodici nad LGBTI osobama prepoznato je kao sistemski neadresiran problem. Zakonom o zabrani diskriminacije BiH, krivičnim zakonima, zakonima o zaštiti od nasilja u porodici, te međunarodnim standardima predviđena je zaštita od nasilja u porodici svih osoba, bez obzira na seksualnu orijentaciju i/ili rodni identitet. Ipak, istraživanje je pokazalo da u praksi i dalje postoje problemi koje je potrebno adresirati kako bi osobe koje su bile žrtve nasilja u porodici zbog svoje seksualne orijentacije i/ili rodnog identiteta bile adekvatno zaštićene. Organizacije koje vode sigurne kuće u BiH imaju volju i razumijevanje za pružanje pomoći, ali su ograničene kapacitetima, finansijskim sredstvima koja često nisu blagovremeno uplaćena, ali i znanjem o specifičnostima potreba i pristupa LGBTI osobama. Osim toga, sigurne kuće mogu zbrinuti isključivo žene, odnosno lezbejke i osobe koje se izjašnjavaju kao muškarci, ali još uvijek imaju biološke karakteristike žene, te maloljetne osobe. Stoga pitanje zbrinjavanja gej muškaraca, trans muškaraca koji su u potpunosti prilagodili spol svom rodnom identitetu ili trans žena koje još uvijek nisu u potpunosti prilagodile svoj spol, ostaje neriješeno. Nepostojanje policijske evidencije o prijavljenim slučajevima nasilja u porodici nad LGBTI osobama ukazalo nam je na određene probleme. Prvenstveno, LGBTI osobe nemaju dovoljno povjerenja u institucije, može se reći da čak i strahuju od reakcija osoba iz institucija. Institucije imaju pogrešnu sliku o položaju LGBTI osoba, odnosno stiče se pogrešan dojam da ne doživljavaju nasilje, te da samim tim nema potrebe da se pozabave ovim problemom. Kroz upitnik namijenjen LGBTI osobama utvrđeno je da je 72% osoba doživjelo neki oblik nasilja u porodici, od čega su sve osobe koje su doživjele nasilje odgovorile da su, pored nekih drugih oblika, doživjele psihološko nasilje. U preko 60% slučajeva počinitelji nasilja su roditelji. Anonimni intervjui s dvije osobe iz LGBTI zajednice ukazali su nam na ogroman problem za koji se društvo, a institucije prije svega, pravi da ne postoji, a to su konverzivne terapije. Pokušaji liječenja LGBTI osoba, i to često od stručnih lica koja bi trebala imati najviše znanja, razumijevanja, profesionalizma i senzibiliziranosti, moraju biti kriminalizirani. Naravno, moramo imati na umu da se radi o praksama koje se obavljaju pod krinkom terapije usmjerene na liječenje anksioznosti i sličnih problema, te je jako teško imati nadzor i kontrolu nad takvim procedurama. Jedan od načina je da osvijestimo stanovništvo, prije svega porodice, o štetnosti takvih terapija koje apsolutno ne mogu imati nikakav uticaj na seksualnu orijentaciju i/ili rodni identitet, već samo ozbiljne posljedice po mentalno zdravlje osobe. Kada je riječ o nasilju u istospolnim zajednicama, nažalost, nismo pružili/e mnogo informacija. Istospolne zajednice još uvijek nisu zakonski regulisane, te stoga nasilje koje se dogodi unutar ovih zajednica ustanove ne tretiraju kao nasilje u porodici. Osim toga, ne postoje istraživanja za teritoriju BiH koja bi mogla pružiti nešto više podataka. Na samom kraju zaključujemo preporukama koje su izvedene i iz preporuka LGBTI osoba koje su doživjele nasilje u porodici, a obuhvataju osnivanje sigurne kuće namijenjene za smještaj LGBTIQ osoba koje su doživjele nasilje, senzibiliziranje osoba u institucijama koje pružaju zaštitu, podizanje svijesti kroz medije, društvene mreže i saradnju s obrazovnim i zdravstvenim ustanovama, kriminalizovanje konverzivne terapije, te vođenje evidencije o motivima za počinjenje krivičnog djela nasilja u porodici kako bi se dobila jasna i precizna slika o stvarnom položaju LGBTI osoba u sistemu zaštite.
More...
