We kindly inform you that, as long as the subject affiliation of our 300.000+ articles is in progress, you might get unsufficient or no results on your third level or second level search. In this case, please broaden your search criteria.
Dvorana se ispunila do posljednjeg mjesta. Čak se tražila i stolica više. Pojavili su se skoro svi koje sam pozvao na obranu doktorske disertacije. U prvom redu se, kao i obično, posadili uglednici iz politike, županijskih institucija, nekoliko tajkuna, dame utoaletama za koje ne znam ni tko su i tko ih dovede. U drugom redu vidim urednike novina, televizije, a ostali redovi popuniše se ljudima koje poznajem i čijem se dolasku veselim. Ja sam za osuđeničkim stolom, i moram priznati, nervozan i u drugom svijetu. Stol za kojim će sjediti prosudbeno povjerenstvo okićen cvijećem. Žamor, razgovori, uobičajena atmosfera pred velike događaje. A onda, uz pljesak i fanfare koje se čuju iz razglasa, ulaze oni koji odlučuju o mojoj sudbini. Prvi je akademik Šuligaj, sijedi starac pogurena hoda i bezlične face, zatim moj Mentor koji cvjeta kao kukurijek u proljeće, a za njima dekan faksa i predsjednik povjerenstva debeli Čulibrk. Sjedaju za stol, nešto se dogovaraju, onda se ukipe i - nastade tajac.
More...
Zmaj Murin, izvanbračni sin boga mora Posejdona i vrhovne starogrčke boginje Here, iz svojih dvora na otoku Velika Smokvica, štitio je od osvajača i pljačkaša rogozničko područje, ondašnju grčku Herakleju. Kako bi mu se odužili za sigurnost, stanovništvo je zmaju plaćalo krvavi danak: svake godine, na najduži dan u godini, najljepša djevojka predavala se zmaju kao žena. Nijedna od odabranih djevojaka nikada nije preživjela prvu bračnu noć.
More...
Nikada ga nisam zamijetio, a stotine sam puta prošao tom cestom. I više od toliko, ne pretjerujem… Odavna je te ceste, a i meni se izbrojalo dana, i godina, i desetljeća. Takva je to cesta, cesta što povezuje, cesta što pamti; i žalosne povorke i pjesmu svatova, i svece i hulje, i dobro i zlo.
More...
Kada dugo gledaš u stari prozor, poželiš promjene. I počneš od sebe samoga. Pa, dugo su mi roletne bile spuštene, sunce je dolazilo samo u tragovima. Onda onako čupava, s jednom nogavicom od pidžame na koljenu, drugoj na peti, potrčiš. I nije te ni briga. Tko gleda, tko se smije, tko u čudu manta. Jednostavno nije.
More...
Ispred kafića, zavaljen u fotelju, ispijao je prvu jutarnju kavu. Neispavan, i zbog toga zlovoljan, ispod oka je promatrao prolaznike Stradunom. Nervirali su ga. Znao je kako mu je noćno tulumarenje navuklo zlovolju. Nije se zbog nje bunio, dapače, smatrao se zbog toga povlašteno.
More...
Noć se nad Gelu spuštala naglo, slično vranama koje iznenada slete na neko stablo. Bila je teška, nekako ljepljiva i zastrašujuća. Eshil je pamtio i drukčije noći, one vedre, obasjane mjesečinom, zalivene vinom i ozvučene pjesmom koja blagotvorno djeluje na ljudski duh. Te vedre noći u kojima se sjedilo uz vatre koje su titrale na licima sugovornika koji su, zahvaljujući volji bogova, opet bili okupljeni u taboru nakon dana koji su proveli ubijajući neprijatelje čije su vojskovođe pokušavale uništiti sustav vrijednosti koji je stoljećima izgrađivalo društvo naroda kojemu je i Eshil pripadao, kažem: te su noći pripadale njegovoj mladosti. U takvim je noćima on puštao mislima okupiti se na sijelo u njegovoj svijesti, opustiti se i zabaviti uz priče onih kojima je još do priče bilo, uz vino koje ih je činilo tromima, ali koje je ponekad i njemu razvezivalo jezik. Misli tada nisu postavljale dubokoumna pitanja (ona će doći kasnije, s godinama koje će Eshilu postupno širiti vidike); one su pripadale mladosti i težile onome čemu mladost i inače teži – jednostavnosti i mašti. Vojnik zaista ne treba puno: njemu je potrebna noć kako bi mu rekla da je proživio još jedan dan, da bi mu dala nadu da će ih doživjeti još mnogo i potrebna mu je mašta (a vojnik najradije mašta o ženskim čarima) kako bi mogao izdržati sve nevolje koje sa sobom vojnički život nosi.
More...
Bilo je pola sata iza ponoći jedne zvjezdane noći na najprometnijoj cesti u Hrvatskoj. Mašući sam otpozdravljao svome prijatelju i njegovu ocu. Upravo smo skupa proveli šest sati u istraživanju grada. Polagano sam se vratio u svoj stan veselo raspoložen, znajući da ću imati ugodan noćni odmor, a da ću sljedeći dan s prijateljima ići na plažu.
More...
Uvek kada se rastužim, zgrčena lica i duše, zaželim da posmatram šiblje rascvetane dafine. Da na jabučicama prstiju osetim beličastu prašinu koja opada sa njene kore i dugačkog, nežnog lišća što kožu miluje kao gušće perce. To su ta tajanstvena, neočekivana, bekstva od porodice, to ludilo od nestrpljenja da se iskradem iz kuće, ta smetena jurnjava prema umirujućem, raskošnom žbunu, kada sam otrovno gorak.
More...
Jedno nedeljno popodne. Sa novinama u ruci, kao i obično, Tič ulazi u kafanu Miran brak. Najlepše trenutke svog osamljenog momačkog života proveo je ovde, pa kao po nekoj dnerciji svraćao je i sad, po već ustaljenoj nameri da sedne za sto u desnom uglu sale, u savršenoj tišini, narušavanoj jedino zujanjem velikog frižidera pored šanka, uz kafu i cigaretu da pročita najzanimljivije članke u novinama i da reši nedeljne mamutske ukrštene reči.
More...
Кад сам се, почетком маја месеца 1909. године, враћао из Москве са прославе Гогољеве стогодишњице, мене поче освајати све јача и јача жеља, да свратим на који часак у Толстојеву Јасну Пољану, која ми беше уз пут – само неколико врста од жељезничке пруге.
More...
Dichter Schnee ist gefallen. Ich gehe nur selten alleine spazieren, heute aber hat mich mein Bruder angerufen. Er hat mich zum Essen eingeladen. Andrija lebt etwa fünfzehn Straßen weiter und ich fahre stets mit der Straßenbahn zu ihm. Heute allerdings, wo der Schnee unter den Füßen knirscht und sich wie Schaumgebäck im Mund zusammenzieht, habe ich den Wunsch, einen Spaziergang zu machen.
More...
Dragi moj Ž., a kako, zapravo, reći hvala svemu tome što ti u mome životu jesi i što je sve upravo tvoje i samo tvoje mišljenje učinilo da, primjerice nekolicina mojih prijatelja i ja (a posve dobro znam da nismo jedini) svijet vidimo posve drugačije (napisali bi neki – iskosa) pa i to da poneki čitatelji bar elementarno shvate o čemu ja to pišem u svoje dvije posljednje pjesničke knjige. Ne pišem ti to zbog taštine.
More...
Bila je neopisivo dražesna poput djeteta koje se duri. Čuvao sam je ljubomorno skrivenu u sebi, od drugih. Ponajpri je od ≫terapeuta≪ u ≫terapeutskim≪ kabinetima sljedbenika pape Freuda, dok bih is pružen ležao na kauču u višegodišnjim jalovim pokušajima otklanjanja ≫neuroze≪ i vraćanju svojeg oštećenog ega u ≫normalno≪ stanje – ponovljenim pokušajima da me učine svjesnog moje ga nesvjesnog – upravo ono što je očekivala moja majka.
More...
Ipak, promatrao sam s ushitom te životinje, kako instinkti pulsiraju u njima, kako se mišići naprežu, a zjenice se prije skoka šire, misleći kako su divne, gipke, veličanstvene. Nisam u njima prepoznavao usamljene i izgubljene živote, nisam vidio ka ko su im tijela svakom godinom sve bolnija, do konačnog poraza, dok posredstvom neke nesreće ne umru.
More...
Proljeće Bio je pokladni utorak. Nebel se priključio povorci tek u sumrak. Dok je trgao paket s konfetima, pogledao je u kočiju ispred sebe. Zapanjilo ga je lice koje nije zamijetio prethodnu večer te je upitao prijatelje: – Tko je ona? Ne čini se ružna.
More...
Ovo je priča koju vrlo rado pričam, to je priča o .... što bi rekao i pjevao Đorđe Balašević… Uvijek je lijepo, ponekad i korisno, sjetiti se djetinjstva. Bezbrižnih dana koji prolete pored nas kao lastavice, brzo, često mijenjajući smjer. U mom dvorištu u Zenici igralo se nekoliko dječaka istih i približno istih godina. Danima smo tjerali loptu dižući crnu prašinu. Prašina je bila crna od ćumura koji se vozio na lašvansku separaciju, od zagađenog zraka i svakakve druge prljavštine. Nerijetko smo kupili uz prugu bačene komade ćumura koje su naši roditelji zvali „štuke“ i nosili kućama, jer – zime su hladne, valjalo je ložiti.
More...