![Svođenje računa – tranziciona pravda u istorijskoj perspektivi](/api/image/getbookcoverimage?id=document_cover-page-image_319189.gif)
Svođenje računa – tranziciona pravda u istorijskoj perspektivi
This book offers an analysis of transitional justice - retribution and reparation after a change of political regime - from Athens in the fifth century BC to the present
More...We kindly inform you that, as long as the subject affiliation of our 300.000+ articles is in progress, you might get unsufficient or no results on your third level or second level search. In this case, please broaden your search criteria.
This book offers an analysis of transitional justice - retribution and reparation after a change of political regime - from Athens in the fifth century BC to the present
More...
Articles collected in this volume, written mostly in the past five years, attempt to develop themes already articulated in the Les Frontières de la démocratie. The book deals with historical and political borders, as places where citoyenneté and la civilité are being challenged, as loose or firm battle lines where democracy could be tamed or gain new inspiration. It deals with ambiguity of the term »community«, as community of peoples, community of citizens, national community striving to become trans-national on various levels where it is being constructed and sometimes de-constructed. (From Preface)
More...
Razmišljanja o odnosu vazdušnog rata i pojma pravednog rata, razmišljanja kojima Karl Šmit (Schmitt) zaključuje svoj Der Nomos der Erde (to važno, ali često potcenjivano delo njegove zrele faze), mogla su da budu napisana kao reakcija na NATO bombardovanje Miloševićeve Jugoslavije. Ali ona su stavljena na papir pre više od pola veka. Sáma ta činjenica kao da potvrđuje uznemirujuću aktuelnost Šmita. Međutim, njegova aktuelnost dotiče sve aspekte jugoslovenske drame. I zaista – budući da on pojam političkog svodi na suprotnost prijatelj/neprijatelj i insistira na homogenosti države – Šmita slobodno možemo smatrati par excellence teoretičarom politike etničkog čiščenja, politike koju su, posle Miloševića, na jugoslovenskom tlu sprovodili svi sukobljeni nacionalizmi.
More...
Iako se slažem sa onim što mi se čini da su dva glavna stava iznesena u radu gospodina Fajnberga, moram priznati da imam određene teškoće sa tim tekstom. Slažem se sa oštrom razlikom koju on povlači između krivice i odgovornosti. »Kolektivna odgovornost«, kaže on, »samo je naročit slučaj posredne odgovornosti; posredna krivica ne postoji.« Drugim rečima, postoji odgovornost za ono što neko nije učinio; za takvo delo neko se može smatrati odgovornim.
More...
Hana Arent je želela da shvati šta ljudi čine i kako to što čine utiče na svet oko njih, da li on time postaje bolji ili gori. Svet pri tom nije zemlja ili priroda, nego je to čovekov svet, tvorevina koja nastaje među muškarcima i ženama, tvorevina na koju neprekidno utiče sve ono što ljudi čine kako bi prosperirali i opstali, ali na koju utiče i način na koji ljudi razmišljaju dok pokušavaju da izađu na kraj sa svojim postojanjem.
More...
U političkoj teoriji još uvek dominira shvatanje koje politiku i vlast povezuje sa nasiljem. Misao Hane Arent je jedinstven primer jer ona pokušava da razdvoji navodnu zajedničku osnovu nasilja i vlasti, i čak eskplicitno zagovara »eliminisanje teorijske redukcije vlasti na nasilje«. Upravo taj pristup je jedno od obeležja ove »kontraverzne« teoretičarke koju su često kritikovali da je nerealna, esencijalistička i čak – nepraktična. Mnogi kritičari su miljenja da je zaobišla realno iskustvo, koje ukazuje na to da je vlast strukturno i inherentno povezana sa nasiljem, te da je to razlog za njeno navodno zagovaranje utopijskog shvatanja politike kao neinstitucionalizovanog i nenasilnog procesa delovanja.
More...
Pitanje političke pravde, i s tim u vezi, lične, kolektivne, i međunarodne odgovornosti neposredno je pokrenuto nakon traumatskog iskustva sa različitim oblicima totalitarizma (»Moram da vas zamolim izraz lična odgovornost shvatite kao suprotnost političkoj odgovornosti koju svaka vlast preuzima za dela i nedela svojih prethodnika, a svaki narod za dela i nedela svoje prošlosti« – Hana Arent).
More...
Sa nestankom tri carstva-države i sa totalitarnim procesom, dislocirana je država kao institucija, kao stabilan okvir koji, u obliku carstva, osigurava temelj za mogućnost učešća u političkom životu. Zamenjena je državom-nacijom i totalitarnom državom čiji se princip više nije sastojao u tome da bude okvir, već proces pokreta destrukcije. Arentova najpre konstatuje istorijski prekid u okviru carstva-države, a zatim i njegovu transformaciju. Na taj način ističe značenje postojanja države kao okvira koji sadrži politiku. Iako prikazuje težinu prekida okvira države i njegove posledice u vidu pojave miliona osoba bez prebivališta i političke pripadnosti, ona prikazuje i da transformacija u državu-naciju nije rešila problem neophodnosti jednog stabilnog okvira za svako ljudsko biće i za društvo, okvira koji osigurava prebivalište i političku pripadnost i koji sadrži dinamiku političke moći – dominaciju, akciju – kroz koju se istovremeno konstituišu i politički subjekt i javni prostor.
More...
Hajnrih Fišer, priređivač prvog izdanja Morala i kriminala, veli u pogovoru da nijedna Krausova knjiga nije aktuelnija od ove, objavljene pre skoro šezdeset godina. To je sušta istina. Uprkos naklapanju o suprotnom, u osnovi građanskog društva ništa se nije promenilo. Ono se zločesto učaurilo kao da je po prirodnim zakonima večito, kao što je to nekada pozitivno i tvrdilo u svojoj ideologiji. Ono ne dopušta cenjkanje oko okamenjenog srca, bez kojeg nacionalsocijalisti ne bi mogli nesmetano da ubijaju milione, kao ni oko vladavine principa nad ljudima, koji je uzrok tog subjektivnog okamenjenja. Postaje flagrantnom potreba da se kažnjava ono što nije za kažnjavanje.
More...
8. i 9. decembra 2004. godine, tačno dva meseca nakon smrti francuskog filozofa Žaka Deride |Jacques Derrida|, Institut za filozofiju i društvenu teoriju i Narodna biblioteka Srbije, organizovali su kolokvijum posvećen radu i teorijskim uticajima jednog od najznačajnijih mislilaca prošloga stoleća. Podelivši tematski u četiri celine (književnost, umetnost, filozofija i politika) izlaganja u kojima su se čule različite recepcije, čitanja, tumačenja, pozivanja i opozivanja dela Žaka Deride, namera organizatora bila je da artikuliše tek osnovne registre filozofije koju je negovao, predavao i pisao. Namera je bila, isto tako, da se ovom prilkom, zajedno, progovori o prihvatanju Deridine filozofije i o njenom uticaju na ovim prostorima.
More...
Starting from the nineties, almost every Derrida’s lecture deals with constants as “Philosophy as an Institution”; “Institution of the Philosophy”; “Philosophical Institutions” and then, on August 23 2002 at Cerisy, he starts to treat the “Philosophical model of a contra-institution” or “The Model of philosophy as a contra-institution”. The aim of this paper is to present and determine the institution of philosophy in the context of dead of a philosopher.
More...
With a synergy between UN agencies, governments and global civil society sector that managed to build a number of international institutions of criminal justice in the 1990s and the challenges to this commitment in the 2000s, in this paper we ask about sustainability and viable mechanisms to support the work of international courts. Do we in present conditions have a general responsibility to support these institutions even as by-standers to distant conflicts, as opposed to specific responsibilities to our political communities that are protagonists in conflict? We address this question through an examination of Jacques Derrida’s texts that discuss transitional justice issues including the concepts of forgiveness, responsibility, cosmopolitanism and its relation to international institutions. The effort to create a new language of solidarity of global publics in support of international justice, as a sole mechanism securing sustainability of its institutions, following Derrida, will have to seek a significant role for the exercise of philosophy in this project.
More...
For Derrida, the force is a constitutive factor of the law and violence is its phenomenological aspect. As force is not legitimate in the field of subject’s activity, it subsists only in field of generality as condition and reason in the same time, and closes the circle “against” and the circle of “negation” of the non-justice of the essence of sovereign violence.
More...
In the ancient Greek tradition democracy, as the rule of the people, in general, did not come together with the rule of law. Plato differentiated democracy according to law (demokratia meta nomon) from democracy without law (demokratia aneu nomon) (Plato, 1961: 302c-303b). Following his idea, Aristotle confronted constitutional republic (politeia) with the middle class in power vs. democracy as the rule of the poor people, without law (Aristotle, 1992: 1279ab). Contrary to the ancient age the modern liberal democracy is generally based on the rule of law. What all agree with, however, is that the modern free democratic society must be marked by the rule of law. There must be a government of laws and not of men and women. In German tradition the rule of law as Rechtstaat means that rulers and their agents are subject to the law as much as anyone else. The state and its agents cannot do as they like; behave in an arbitrary, self-willed fashion: they must obey the law.
More...
When he concludes that the universality of legal norms sometimes excludes certain non-recurring acts, Aristotle often does not perceive motives and, as a rule, ignores the whole social behaviour of the individual. Furthermore, in his ethical-political-legal elaborations (with its foundation/ assumption that all research and all activities tends to realization of something positive and desirable) Aristotle comes up with the concept of justice as corrections of formal laws and norms enshrined. This “curtailment” (Hegel) of positive provisions (Aristotle’s original invention) is essentially the statement that the standards (as well as the state itself) are based on the agreement (therefore necessity to obtain the moral consent of individuals). Aristotle argues that depravation of the human nature (not the alienation of laws) should always be immanent basic demand of man - to be happy. For this reason, the term epieikeia ( Ἐπιείκεια) should be hermeneutical backbone of modern axiological interpretation of the law, bearing in mind that such views suggest imply legal standard correlated with moral which is (nowadays) not the case.
More...
This modern translation of all the surviving literary compositions ascribed to Liudprand, the bishop of Cremona from 962 to 972, offers unrivaled insight into society and culture in western Europe during the "iron century". Since Liudprand enjoyed the favor of the Saxon Roman emperor Otto the Great, and traveled to Constantinople more than once on official business, his narratives also reveal European attitudes toward the Byzantine Empire and the culture of its refined capital city. No other tenth-century writer had such privileged access to the high spheres of power, or such acerbic wit and willingness to articulate critiques of the doings of powerful people. Liudprand's historical texts (the Antapodosis on European events in the first half of the 900s, and his Historia Ottonison the rise to power of Otto the Great) provide a unique view of the recent past against a genuinely European backdrop, unusual in a time of localized cultural horizons. Liudprand's famous satirical description of his misadventures as Ottonian legate at the Byzantine court in 968 is a vital source of information on Byzantine ritual and diplomatic process, as well as a classic of medieval intercultural encounter. Readers interested in medieval European culture, the history of diplomacy, Italian and German medieval history, and the history of Byzantium will find this collection of translated texts rewarding. A full introduction and extensive notes help readers to place Liudprand's writings in context.
More...
Knjiga Procesuiranje ratnih zločina - jamstvo procesa suočavanja s prošlošću nastala je s namjerom sumiranja osnovnih tokova u sferi pravne prakse koja se odnosi na procesuiranje ratnih zločina počinjenih na području bivše Jugoslavije u ratnim sukobima 90-ih. Brojnost i težina koja se očitovala analizom počinjenih ratnih zločina ukazuje na njihovu sustavnost i upućuje na zaključak da su počinjeni ratni zločini vrlo često imali podršku viših instanci, tzv. političkih elita. S obzirom na izgled današnje geopolitičke karte regije, neizbježno nam se nameće zaključak da je krajnji ratni cilj bio stvaranje etnički homogenih političkih zajednica i da je provođenje etničkog čišćenja, kao ratne strategije, bilo za to prikladna metoda. Nijekanje te očite činjenice, unatoč svim saznanjima koja danas imamo o zločinima koji su se u ratu 90-ih dogodili, počevši od zatvaranja u logore i ubojstava pa do deložacija i raznih drugih oblika kršenja ljudskih prava, nanosi golemu štetu novonastalim zajednicama. Breme onoga što se događalo 90-ih, osobito odbijanje suočavanja s tim, plodno je tlo za perpetuiranje potisnutih frustracija za koje se ne može sa sigurnošću predvidjeti koji smjer u određenom trenutku mogu uzeti, a ‘’put k održivom miru’’ i dalje ostaje u području imaginacije. Proces suočavanja s prošlošću nužno mora teći na više razina istodobno. Temelj njegove provedbe stvaranje je zakonskih preduvjeta za procesuiranje zločina koji su se dogodili i osiguranje standardizirane primjene ustanovljenih zakona. Ne samo da su takvi postupci činjenično teški i pravno kompleksni nego su i izrazito politički osjetljivi, no jedino je na taj način moguće individualizirati kaznenu odgovornost, dati temeljni doprinos otkrivanju istine o ratnim događajima i različitim oblicima kršenja ljudskih prava te postići pravdu za žrtve. Nasuprot tome, pravosuđa u zemljama sljednicama SFRJ nisu se pokazala doraslima situaciji koja je nastupila nakon ratnih sukoba. Njihove su reakcije bile spore i neadekvatne, a procesuiranje ratnih zločina vrlo se često onemogućavalo i opstruiralo zahvaljujući političkim pritiscima pa mnogi počinitelji ratnih zločina i danas mirno hodaju ulicama diljem zemlje, pritom katkad susrećući svoje žrtve. Iako se u javnosti počela nazirati ideja da čin ratnog zločina zahtijeva nedvojbenu moralnu osudu, ta misao u društvu još nije zaživjela. Rasap društvenih vrijednosti koji je nastupio, uz ostale elemente i uzroke koje u sebi nosi, uključuje i problematiku odnosa prema nasljeđu iz 90-ih. Još uvijek ostaje pitanje zašto je tako teško prepoznati i razumjeti da je zločin zločin, a žrtva žrtva. Ovom smo knjigom nastojali dati svoj doprinos procesu suočavanja s prošlošću i razrješenju društvene napetosti koju odbijanje suočavanja s počinjenim greškama i vlastitom odgovornošću nosi te predočiti čitateljstvu i javnosti što se sve od osamostaljenja Hrvatske činilo kako bismo živjeli u zemlji u kojoj postoji vladavina prava i u kojoj su svi državljani pred zakonom jednaki.
More...
Neki je dan u moju sobu došao jedan student. Osamnaest, devetnaest godina. Mlad, brada mu raste neravnomjerno, nosi jeftinu majicu i stare cipele. Nije se ni rodio kada je bio rat. Naivno i jednostavno me upitao: ‘’Zašto smo uvjereni da kazne popravljaju ljude?’’ Rekao je da je protiv osvete i smrtne kazne - ne zvučeći pritom osobito uvjerljivo - i upitao: ‘’Zar je zatvor jedini izbor i prava kazna jer koliko se osuđenih uistinu kaje zbog onoga što su učinili?’’ Sa zgražanjem je spomenuo one koji dok odslužuju kaznu brišu prašinu s knjiga ili gule krumpire, čekajući protek vremena. Osuđeni su, ali je društvena sramota izostala. Štoviše, neki od njih i dalje su respektirani članovi zajednice, a ne bi se moglo reći ni da im je materijalni status osobito poljuljan. Smisao je kazne, govorim mu malo svisoka, da bude generalna prevencija; kazna je poruka svima da će stroga pravna norma (ius cogens) biti primijenjena na svakog tko krši zakon. Taj strah od kazne trebao bi spriječiti ljude da krše zakon jer će, ako ga prekrše, trpjeti bol i štetu oduzimanjem slobode ili nekog dobra. Upravo kroz bol i štetu koju trpi izdržavajući kaznu koja mu je presuđena, prekršitelj ima mogućnost shvatiti da je učinio nešto loše te da se treba popraviti, vratiti u društvo i poštovati njegove norme.
More...
The author analyzes one aspect of the relationship between law and morality in Herbert Hart’s theory – the one that deals with the judge's reasoning in hard cases, when the issue of legal qualification comes to the fore. In such cases, the dialectical nature of legal reasoning is visible, since the judge comes to a rational decision by valid argumentation rather than by simple deduction. Hart pointed out that in hard cases, the judges have in mind the concept of what law should be, but that is not a sign that there is a necessary connection between law and morality, since the word “should” indicates only that there are some criteria of criticism, which are not necessarily moral criteria. The author will try to analyze his position and determine whetherHart really separated law from morality, what type of connection betweenthe nature of law and moral exists, and what, in Hart's opinion, awareness ofwhat law should be actually implies.
More...