Author(s): Sabina Sarajlija / Language(s): Bosnian
Iako krivična odgovornost nije najbolji i jedini mehanizam zaštite pacijenata, krivičnopravna odgovornost ljekara i zdravstvenih radnika ima za cilj zaštitu pacijenata i zdravlja ljudi, te prevenciju budućih ljekarskih grešaka, zbog čega ova krivična djela trebaju ostati propisana krivičnim zakonima. Kada je riječ o krivičnim djelima koja inkriminišu liječničku odgovornost zbog nesavjesnog liječenja možemo zaključiti da je materijalni krivičnopravni okvir u BiH u bitnom usklađen sa zakonodavstvom u regionu jer su na sličan način definisani radnja izvršenja, svojstvo izvršioca, kvalifikovani oblici djela i raspon kazne. Govoreći o teorijsko-pravnim pretpostavkama, može se zaključiti da nema posebnih poteškoća u kvalifikovanju krivičnog djela nesavjesnog liječenja. Da bi se radilo o krivičnom djelu potrebno je prikupiti dokaze koji će ukazivati na očito nesavjesni postupak ljekara koji je posljedica povrede standarda dužne pažnje ili nedostatka potrebnih znanja i vještina. Utvrđivanje ovog stepena nesavjesnosti je u praksi veoma teško, a nerijetko je potrebno zbog toga vršiti vještačenja koja ne moraju uvijek biti apsolutno pouzdana. S razvojem nauke, nesavjesno postupanje ljekara utvrđuje se primjenom objektivnih kriterija koji se odnose na određena pravila medicinske struke ovisno o određenoj etapi razvoja medicinske nauke, te ocjena zavisi od zdravstvenog stanja pacijenta, vrste bolesti i okolnosti pod kojima je neka medicinska radnja preduzeta. Dakle, postojeće zakonsko rješenje i definicija krivičnog djela nesavjesnog liječenja predstavlja adekvatan pravni okvir za procesuiranje počinilaca ovih krivičnih djela. Iako standard „očite nesavjesnosti“ zakonom nije pobliže određen, smatramo da tekst ovog člana krivičnog zakona na odgovarajući način definiše biće krivičnog djela, jer ostavlja sudu veći stepen diskrecije u donošenju zaključaka o krivnji. Zakonsko davanje značenja terminu „očito nesavjesno postupanje“ moglo bi dovesti do preuskog tumačenja pojma i postoji opasnost da ne bi bilo adekvatno primjenjivo na sve raznovrsne pojavne oblike počinjenja ovog krivičnog djela koji se mogu pojaviti u budućnosti. Domaća sudska praksa u svakom konkretnom slučaju treba dati odgovor na to pitanje i utvrditi kriterije kojima se sud rukovodio u konkretnom slučaju kod ocjene da li je postupanje liječnika bilo savjesno, nesavjesno ili očito nesavjesno. Analizom odluka Europskog suda može se doći do zaključka kako ovaj sud prilikom razmatranja pozitivnih propisa države po prijavama aplikanata težište ne stavlja na sam ishod postupka u smislu da li je utvrđena krivnja liječnika nego se preispituje i utvrđuje da li su od strane državnih tijela i u razumnom roku preduzete adekvatne mjere u istragama slučajeva koji se tiču tzv. liječničke greške. Krivičnoprocesno zakonovodavstvo u BiH je karakteristično po tome što je važećim procesnim zakonima obaveza otkrivanja i gonjenja počinilaca krivičnih djela povjerena javnim tužiocima koji imaju dužnost da ispitaju svaku pa i anonimnu prijavu koja se odnosi na liječničku grešku. Kao dokazi se koriste izjave svjedoka, nalazi i mišljenja vještaka, medicinska dokumentacija, obdukcioni zapisnici i dr. Objektivne poteškoće u procesuiranju ovih krivičnih djela su da je postojanje djela teško dokazivo zbog složenosti u utvrđivanju kauzalne veze između radnje ljekara i pogoršanog zdravlja, odnosno smrti pacijenta, te drugih razloga. Teškoće se ogledaju i u činjenici da BiH nema specijaliziranu ustanovu za sudsko-medicinsko vještačenje i dovoljno vještaka iz svih oblasti medicinske struke. Dešava se da vještaci rade u istoj ustanovi sa prijavljenim zdravstvenim radnikom, ili se radi o vještacima koji prilikom izrade nalaza i mišljenja pribjegnu ljekarskoj solidarnosti, koja ne mora biti rezultat zle namjere, ali ocjena može biti subjektivna, te sve navedeno može biti razlog da se dovede u pitanje nalaz i mišljenje takvog vještaka zbog neobjektivnosti. Pojavljuju se poteškoće oko angažovanja inostranih vještaka ili ustanova i obezbjeđenja finansijskih sredstava za troškove njihovog vještačenja. Poteškoću predstavlja i obezbjeđenje prisustva vještaka koji nisu državljani BiH na suđenjima zbog nepostojanja propisa ili sporazuma koji bi regulisali obavezu tih vještaka da se odazovu domaćim sudovima u slučaju podizanja optužnice. Zbog toga treba naglasiti da se od vještaka i medicinskih stručnjaka koji vrše vještačenja u predmetima u kojima su pripadnici njihove profesije pod sumnjom da su počinili krivično djelo, u budućnosti očekuje visok stepen profesionalizma, izražene moralne vrijednosti i objektivnost kod donošenja nalaza i mišljenja kako bi doprinijeli otkrivanju istine. Dakle, analiza propisa ukazuje da su građani (pacijenti) institucionalno zaštićeni od nemara ljekara. Neke od prijava pacijenata na loš liječnički tretman se tretiraju u domenu disciplinske odgovornosti liječnika i etičkih sudova, dok krivične prijave nakon provedene istrage rezultiraju obustavom istrage ili podizanjem optužnice. O kaznenoj politici ne možemo govoriti s obzirom na veoma mali broj pravomoćno okončanih sudskih predmeta. Razlog tome treba, uslovno rečeno, tražiti u relativno malom broju prijavljenih slučajeva, te činjenici da se za najveći broj prijava istragom utvrdi da su neosnovane jer su ljekari postupali u skladu sa propisima i pravilima struke, ili se istrage obustavljaju zbog nedostatka dokaza. Na kraju, primjećeno je, da u širem kontekstu, sa razvojem društva i podizanjem svijesti pacijenata o njegovim pravima, raste i broj pritužbi na ljekarski tretman. Radnje zdravstvenih radnika bivaju podložne procjeni stručnosti, pravovremenosti, ispravnosti, svrsishodnosti, što je do nedavno bilo teško zamisliti. Ljekarsko zanimanje postaje visoko-rizično, a od liječnika se traži veći stepen stručnosti i da preduzimaju sve veći broj zahvata koji u sebi nose rizik. Nerijetko se na liječnike vrši pritisak da smanje troškove dijagnoze i liječenja. Pacijent ima pravo na drugo mišljenje, te je time indirektno legalizirano pravo ljekara da ne bude u pravu, da pogriješi, uprkos najbolje primjenjenom znanju u svakom konkretnom slučaju. Zato treba naglasiti značaj edukacije zdravstvenih radnika tokom njihove karijere, kako bi imali saznanja o dostignućima u medicini i o pravima pacijenata. Potrebno je raditi na uspostavi boljih mehanizama komunikacije između samih doktora, zatim na poboljšanju odnosa doktora i pacijenata, mijenjati sisteme i procedure koje dozvoljavaju mogućnost grešaka, identifikovati greške i doktore koji su skloni greškama kako se njihove greške ne bi ponavljale nego iz njih izvlačile pouke. Postojanje nesavjesnog liječenja i stepen nesavjesnosti mora se u svakom konkretnom slučaju utvrditi tako što će se istrazi pristupiti krajnje odgovorno i temeljito. Ovo kako radi zaštite zdravlja lica kome se ljekarska pomoć ukazuje, tako i radi zaštite ljekara koji može biti pozvan na krivičnu odgovornost, a da za to ne postoje valjani razlozi.
More...
