Politička participacija nacionalnih manjina u lokalnoj vlasti u BiH: aktuelno stanje, perspektive i putevi napretka
Political Participation of National Minorities in Local Governance in Bosnia and Herzegovina: State of the Art, Prospects and Ways Forward

Author(s): Edin Hodžić
Contributor(s): Kanita Halilović (Translator)
Subject(s): Politics, Constitutional Law, Governance, Government/Political systems, Ethnic Minorities Studies
Published by: Analitika – Centar za društvena istraživanja
Keywords: BiH; political participation; minorities; Constitution; representation of minorities;
Summary/Abstract: Pitanje participacije pripadnika nacionalnih manjina, kao dijela ustavne kategorije ’ostalih’, u političkom i javnom životu Bosne i Hercegovine (BiH), redovno izaziva zabrinutost međunarodnih organizacija i institucija. Kako ovi međunarodni akteri rječito navode, etnička raspodjela vlasti kroz složene mehanizme kolektivne političke jednakosti tri dominantne etničke grupe u državi (Srba, Hrvata i Bošnjaka – koji se u Ustavu nazivaju konstitutivnim narodima) jedna je od glavnih prepreka za ravnopravnu participaciju u javnim poslovima pripadnika nacionalnih manjina i drugih osoba koje ne pripadaju konstitutivnim narodima. Diskriminacija i isključenost heterogene ustavne kategorije ’ostalih’ u BiH, koja uključuje i pripadnike nacionalnih manjina, zaista su evidentni u različitim institucijama i oblastima. Primjer isključenosti manjinskih etnokulturnih grupa iz javnih poslova koji se najčešće spominje jeste ekskluzivno etnički koncipiran Ustav Bosne i Hercegovine, koji, između ostalog, sprječava izbor pripadnika manjina u tročlano Predsjedništvo BiH i njihovo delegiranje u Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH. Međutim, čini se da su ove izričite mehanizme isključenosti koji su ugrađeni u Ustav potpuno zasjenili složeniji i suptilniji mehanizmi na nivou zakona i politika koji se odnose na postupke donošenja odluka na lokalnom, općinskom nivou. Iako takva isključenost ’ostalih’ zasigurno predstavlja diskriminaciju, isključenost iz političkog života jedne kategorije iz ove heterogene grupe – kategorije nacionalnih manjina – predstavlja kršenje drugog važnog prava – prava pripadnika nacionalnih manjina da učestvuju u političkom životu, u skladu s novijim međunarodnim instrumentima manjinskih prava. Naime, tokom posljednje decenije prošlog vijeka, doneseni su novi međunarodni instrumenti grupnih i manjinskih prava, kojima se priznaje i potvrđuje identitet i status manjina u nacionalnim ustavnim i političkim sistemima. Iznimno važna, čak prijelomna osobina ovih novih međunarodnih pravnih standarda jest izričito priznanje prava manjina da učestvuju u javnim poslovima. Ovaj novi standard političke participacije manjina formuliran je kao njihovo pravo da se očituju o javnim „pitanjima koja ih se tiču”. Na osnovu ovih novih standarda, regionalne institucije za ljudska prava, među njima prvenstveno Savjetodavni odbor (u daljnjem tekstu: SO) za Okvirnu konvenciju za zaštitu nacionalnih manjina (u daljnjem tekstu: Okvirna konvencija), su interpretirali pravo manjina na kolektivnu političku participaciju kao prilično „snažno” pravo, koje su stoga počele primjenjivati bezuvjetno, prenoseći manjinski kulturni identitet direktno u domen politike. Ovo je donekle iznenađujuće, jer su čak i optimističniji stručnjaci isprva bili skeptični u pogledu mogućnosti i dometa Okvirne konvencije, između ostalog, zbog njenog statusa okvirnog međunarodnog instrumenta. Međutim, kako tvrde pojedini utjecajni komentatori, SO za Okvirnu konvenciju pokazao se veoma uspješnim u osiguranju kolektivne političke participacije manjina u skladu sa odgovarajućim odredbama ovog instrumenta. Državni izvještaji i mišljenja SO u kontekstu okvirne konvencije, kao i razni drugi politički dokumenti evropskih institucija, sugeriraju da se koncept političke participacije manjina već duboko ukorijenio u panevropski političko-pravni poredak. Efikasna participacija manjina u javnim poslovima širok je koncept. Prvo, ona se može tumačiti kao participacija u užem smislu, kao postojanje predstavnika u izabranim tijelima na različitim nivoima vlasti, u izvršnim organima, ili u savjetodavnim tijelima, odborima i javnim vijećima. Participacija također može značiti članstvo u „poludržavnim tijelima, kao što su privredne i industrijske komore, u tijelima koja predstavljaju privredu i rad, u tijelima socijalnog osiguranja, u sindikatima, udruženjima poslodavaca i tripartitnim tijelima, te u odborima javnih radiotelevizijskih preduzeća”. Pored toga, participacija u javnim poslovima može obuhvatati različite oblike autonomije – od teritorijalnih i federalnih aranžmana do kulturne autonomije. Praksa SO za Okvirnu konvenciju, međutim, pokazuje da je pažnja ponajviše usmjerena na predstavljanje manjina u izabranim tijelima i u različitim oblicima konsultacija, dok su mehanizmi participacije u izvršnoj vlasti, u javnoj upravi, te u pravosudnim i drugim organima gotovo zanemareni. U svom posljednjem Mišljenju o Bosni i Hercegovini, Savjetodavni odbor za Okvirnu konvenciju potvrdio je da ovaj dvostruki mehanizam predstavljanja i konsultacija s manjinama na različitim nivoima vlasti nije na odgovarajući način zaživio u političkom sistemu i praksi u Bosni i Hercegovini. U ovom istraživačkom projektu upravo se istražuje koliko se ovo važno pravo koje se razvija provodi u složenom pravnom sistemu Bosne i Hercegovine i u podjednako složenoj praksi odlučivanja u državi, s fokusom na lokalni nivo vlasti. Drugim riječima, u ovoj studiji se istražuju mehanizmi isključenosti i uključenosti manjina u postupke odlučivanja na nivou općinskih vlasti. Važno je istaći da se čak i pripadnici konstitutivnih naroda u određenom kontekstu (tj. u pojedinim dijelovima države) mogu nalaziti u situaciji manjine i da se kao takvi mogu smatrati manjinama u smislu međunarodnih instrumenata manjinskih prava. Međutim, prema Zakonu o zaštiti prava pripadnika nacionalnih manjina BiH, manjina je definirana kao „dio stanovništva – državljana BiH koji ne pripadaju nijednom od tri konstitutivna naroda, a sačinjavaju je ljudi istog ili sličnog etničkog porijekla, iste ili slične tradicije, običaja, vjerovanja, jezika, kulture i duhovnosti i bliske ili srodne povijesti i drugih obilježja”. Ovaj istraživački projekat bavi se nacionalnim manjinama samo u ovom drugom smislu. U strukturi ove studije, najprije je ukratko izložen konceptualni i međunarodnopravni okvir. Nakon ovih uvodnih razmatranja, istražujemo pravni okvir, kao i praksu participacije pripadnika manjina u odlučivanju na lokalnom nivou u BiH. Iako su političko predstavljanje i mehanizmi konsultacija analizirani odvojeno, i u različitim poglavljima, svjesni smo međusobne povezanosti ova dva mehanizma, koji se prepliću kroz cijelu studiju.

• Details
• Contents