Politička participacija nacionalnih manjina: Standardi i praksa država u implementaciji člana 15 Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina Vijeća Evrope
Political Participation of National Minorities: Standards and State Practice in the Implementation of Article 15 of the Council of Europe’s Framework Convention for the Protection of National Minorities

Author(s): Kiran Auerbach
Contributor(s): Edin Hodžić (Editor), Kanita Halilović (Translator)
Subject(s): Politics, Constitutional Law, Governance, Government/Political systems, Ethnic Minorities Studies
Published by: Analitika – Centar za društvena istraživanja
Keywords: BiH; minorities; political participation; political representation of minorities; Constitution; Article 15;
Summary/Abstract: U evropskom kontekstu, najvažniji ugovor koji se bavi pravima manjina je Okvirna konvencija za zaštitu nacionalnih manjina (Framework Convention for the Protection of National Minorities) (u daljnjem tekstu: Okvirna konvencija ili FCNM) Vijeća Evrope iz 1998. godine, koju je usvojilo više od 40 država članica širom kontinenta. Okvirna konvencija se u članu 15. bavi pitanjem participacije nacionalnih manjina u javnim poslovima, ali je sam tekst neodređen i nudi premalo pojašnjenja za praktičnu implementaciju. Kao odgovor na sve veće priznanje participacije u javnim poslovima kao važnog aspekta prava manjina, stručno tijelo koje prati implementaciju Konvencije – Savjetodavni odbor za Okvirnu konvenciju za zaštitu nacionalnih manjina (u daljnjem tekstu: Savjetodavni odbor ili SO) – 2008. godine je objavio detaljan Komentar o efikasnoj participaciji pripadnika nacionalnih manjina u kulturnom, društvenom i ekonomskom životu i javnim poslovima (Commentary on the Effective Participation of Persons Belonging to National Minorities in Cultural, Social and Economic Life and in Public Affairs), koji nudi tumačenje osnovnih standarda za provedbu člana 15. i predstavlja odraz izvještaja koje podnose države. Nema sumnje da je Savjetodavni odbor dao veliki doprinos podizanju svijesti o participaciji manjina u odlučivanju i uspostavljanju standarda u ovoj oblasti. U ovom izvještaju analizira se njegov Komentar, kao i najaktuelniji ciklusi podnošenja izvještaja svake države članice Okvirne konvencije, kako bi se pojasnilo značenje efikasne participacije u odlučivanju i kako bi se identifikovali modeli najbolje prakse. Kao okvir koji obuhvata institucionalne mehanizme participacije i zajednička pitanja koja treba uzeti u obzir prilikom njihovog oblikovanja, ovaj izvještaj posvećuje pažnju koordinaciji među mehanizmima, te koordinaciji na različitim nivoima vlasti, uključujući lokalni nivo, koji je često zanemaren u stručnim analizama. Pored ove opće svrhe, poseban je cilj izvještaja da posluži za pojašnjenje, promoviranje i pružanje smjernica u implementaciji vladavine koja uključuje nacionalne manjine u Bosni i Hercegovini i drugim zemljama Balkana. Ova druga dimenzija izvještaja rezultat je često primijećenog nerazumijevanja koncepta političke participacije manjina, te često neizvjesnih i kompliciranih puteva ka istinski multietničkoj vlasti kojima ove zemlje, u različitoj mjeri, trenutno idu. U analizi se također uvažavaju dva postojeća faktora koja utječu na rad Savjetodavnog odbora u postavljanju standarda i u ocjenjivanju prakse država. Prvi je široka sloboda procjene koja se daje državama u oblikovanju sistema političke participacije manjina, kao i individualizirani pristup Savjetodavnog odbora, koji uzima u obzir specifične kontekste različitih država (kao što su trenutni nivo uključenosti manjina, historijski i društveno-politički faktori) prilikom ocjenjivanja ovih sistema. Drugi je faktor ograničeni mandat Savjetodavnog odbora, jer o dnevnom redu u proceduri podnošenja izvještaja u najvećoj mjeri odlučuju same države potpisnice, a SO se oslanja na saradnju država i ne posjeduje mehanizam provedbe kojim bi osigurao ispunjavanje svojih preporuka. Ova studija, dakle, istražuje i utjecaj tih faktora na postavljanje standarda i na pojedinačna mišljenja SO-a o implementaciji političke participacije manjina koju provode države potpisnice. Ona nudi slikovite primjere iz postupka podnošenja izvještaja samih država kako bi se istaknuli i dodatno pojasnili relevantni standardi. Međutim, analiza također ima za cilj da reducira dio optimizma prema radu SO-a u svjetlu primjetnih nedostataka, na koje dijelom utječu i postojeća ograničenja njegovog mandata. Nakon uvodnog dijela, u prvom poglavlju se ispituju kriteriji koje države obično koriste za priznavanje postojanja nacionalnih manjina prema domaćim zakonima i porede se sa uputama SO-a. Sam termin „nacionalna manjina” pravi je primjer slobode tumačenja u pojedinim zemljama, jer u Konvenciji ne postoji zajednička, općeprihvaćena definicija. Uprkos ovom slobodnom prostoru, SO predviđa osnovne principe kojih države članice treba da se pridržavaju a koji se odnose na zauzimanje inkluzivnog i fleksibilnog pristupa u dodjeljivanju statusa nacionalne manjine. SO smatra neopravdanim proizvoljno isključenje ili razlikovanje grupa na osnovu njihovog dugotrajnog prisustva u zemlji, teritorijalnih veza sa geografskim područjem i brojčane zastupljenosti. Ono što je važno jeste da Odbor insistira i na tome da državljanstvo ne treba predstavljati osnov za isključivanje osoba koje pripadaju nacionalnim manjinama (mada su malobrojne države koje su usvojile ovaj princip), jer mnogi dijelovi Konvencije, uključujući član 15, ne zahtijevaju dimenziju državljanstva. SO je naročito odlučan u tome da državljanstvo ne treba predstavljati uslov za glasanje ili kandidiranje na izborima na lokalnom i regionalnom nivou. Nalazi ove sekcije imaju odjeka i u narednim poglavljima izvještaja, jer je zvanično priznanje nacionalnih manjina direktno povezano sa dodjeljivanjem posebnih participatornih prava rezerviranih za pripadnike nacionalnih manjina. U narednom poglavlju analizira se trodijelna institucionalna struktura participacije nacionalnih manjina u političkim aktivnostima. Ona obuhvata predstavljanje u kontekstu izabranih funkcija, kao što su one u parlamentima i lokalnim vijećima, konsultativna ili savjetodavna tijela, te zapošljavanje u javnoj upravi. Predstavljanje u kontekstu izabranih tijela i pozicija obično je najdirektniji način na koji predstavnici manjina aktivno učestvuju u odlučivanju. Među ključnim mjerama koje se mogu koristiti za povećanje prisustva pripadnika nacionalnih manjina u izabranim tijelima jesu: dozvola djelovanja političkih stranaka manjina, oblik izbora sa odvojenim glasačkim listama, izuzeća od izbornog praga, kvote i rezervirana mjesta, te posebna prava kao što je pravo manjinskog veta. Konsultativna tijela još su jedan institucionalni mehanizam i služe kao mjesto gdje predstavnici manjina mogu učestvovati u međusobnom dijalogu kao i u dijalogu sa organima vlasti. Ova tijela imaju savjetodavnu funkciju i mogu predlagati i dopunjavati zakone koji se tiču nacionalnih manjina. Zaposlenje u javnoj upravi još je jedan način uključivanja manjina u javne poslove, a angažiranje nacionalnih manjina u tom segmentu ima veliki utjecaj na podizanje opće svijesti o manjinama u državi i kod većinskog i kod manjinskog stanovništva, kao i na ulijevanje povjerenja u institucije vlasti kod pripadnika nacionalnih manjina. Osim ova tri osnovna mehanizma, SO poziva specijalizirane organe izvršnih vlasti, kao što su ministarstva i odjeli za prava manjina, da koordiniraju, prate i uključuju manjinska pitanja na svim nivoima vlasti. Specijalizirani organi vlasti imaju zadatak da koordiniraju državnu politiku prema nacionalnim manjinama i zaduženi su za praćenje implementacije i rezultata, kao i za povezivanje sa predstavnicima manjina, manjinskim organizacijama, te odgovarajućim tijelima u kojima učestvuju manjine u cilju olakšavanja komunikacije. U ovom smislu, specijalizirani organi vlasti uključuju manjinska pitanja u cjelokupni institucionalni okvir i državni aparat. I na kraju, decentralizirani oblici vlasti, kao što su regionalna autonomija i samouprava, mogu predstavljati korisno sredstvo da se nacionalnim manjinama omogući kontrola nad njihovim interesima, naročito na lokalnom i regionalnom nivou. Drugi dio drugog poglavlja bavi se zajedničkim pitanjima koja se tiču efikasnosti institucionalnih mehanizama. Tu se ubrajaju legitimitet i pluralizam predstavnika nacionalnih manjina i ostalih sagovornika (kao što su relevantni predstavnici nevladinih organizacija, istraživači i drugi stručnjaci) da zastupaju pripadnike nacionalnih manjina; raspon tema pored kulture, obrazovanja i jezika u pogledu kojih predstavnici mogu učestvovati u odlučivanju, uključujući i raspodjelu budžeta; njihov utjecaj i glas u odlučivanju, pri čemu se naglašava značaj suštinske participacije, za razliku od pukog prisustva u organima vlasti; kao i uključivanje pitanja koja se tiču manjina u državnu politiku i institucije vlasti. Ova pitanja predstavljaju suštinske standarde participacije i moraju se uključiti u strukturu institucionalnog okvira kako bi se osiguralo da mehanizmi participacije omoguće pripadnicima nacionalnih manjina pravo da učestvuju u odlučivanju. Ovi standardi se zatim ispituju u trećem poglavlju, gdje se procjenjuje dosljednost djelovanja Savjetodavnog odbora. Među značajnijim prazninama u njegovom radu je nedovoljna povezanost direktnih kritika i dosta apstraktnih preporuka koje SO nudi u svojim mišljenjima. U trećem poglavlju se povezuju dva ranije spomenuta faktora – sloboda procjene i individualizirani pristup; ograničeni mandat i reaktivni pristup – da bi se objasnio dio ovih nedosljednosti. Istražuju se i drugi primijećeni propusti, kao što su: jednake kritike prema državama koje imaju različitu praksu; nedosljednosti i blagost; predlaganje alternativnih metoda koordinacije i uključivanja politika prema manjinama u pojedinim državama, a koje se razlikuju od uputa iz Komentara samog Savjetodavnog odbora; te nedosljednosti u reagiranju Odbora na izbor mehanizama participacije kada država članica iskazuje neujednačen razvoj tri vrste participatornih kanala ili njihov neujednačen razvoj na različitim nivoima vlasti.

• Details
• Contents