O izboru sudaca Ustavnog suda Republike Hrvatske
Djelovanje Ustavnog suda Republike Hrvatske se, iz različitih razloga, posljednjih godina nalazi pod povećalom stručne i šire hrvatske javnosti. Takav je interes za rad ove prevažne ustavodemokratske institucije sam po sebi pozitivan, jer svjedoči o postupnom demokratskom sazrijevanju hrvatskog društva i prepoznavanju iznimne uloge koju ustavni sudovi imaju u modernim državama. Takav je interes i razumljiv s obzirom na posebnu prirodu ustavnog sudovanja te na položaj Ustavnog suda Republike Hrvatske. Oni proizlaze iz njegovog specifičnog mjesta u organizaciji državne vlasti te iz njegovih najvažnijih ovlasti (prvenstveno kontrole ustavnosti zakona i drugih propisa te odlučivanja o ustavnim tužbama). Zbog toga su neizostavne i rasprave o adekvatnim granicama ustavnosudskog djelovanja i odlučivanja. Štoviše, takve su rasprave vjerujem dobrodošle uvijek kada argumentirano propituju opravdanost ustavnosudskih odluka, ne dovodeći pritom u pitanje njihovo poštivanje. Upravo je kvaliteta odluka, koja se ponajprije ogleda u dosljednom poštivanju prava i odlučnosti da se ne prelazeći granice prava čini pravda, najčvršći temelj izgradnje autoriteta svake (ustavno)sudske institucije. Međutim, ne smije se pritom zaboraviti na činjenicu da autoritet svake institucije velikim dijelom počiva i na ugledu koji uživaju njeni članovi. To posebno vrijedi za ona tijela, kakvo je i Ustavni sud Republike Hrvatske, koje mora odlikovati visoki, zapravo najviši stupanj stručnog autoriteta. Stoga upravo postupak izbora ustavnih sudaca predstavlja prvi, no ujedno i ključni korak u ostvarenju navedenog cilja. Zbog toga je pitanje izbora ustavnih sudaca, a konkretno na hrvatskom primjeru riječ je o njihovom neizboru u Hrvatskom saboru i eventualnoj posljedičnoj blokadi rada Ustavnog suda, opravdano u fokusu stručne i šire javnosti. Naime, krajem 2015. godine istekao je osmogodišnji mandat petero sudaca Ustavnog suda, a po sili Ustava za četvoro je od tih pet sudaca mandat produžen za još šest mjeseci i definitivno istječe početkom mjeseca lipnja 2016. godine. Osim toga, jedno mjesto ustavnog suca upražnjeno je još od 2010, odnosno 2011. godine, a početkom ove godine je definitivno istekao i (produženi) mandat još jednog suca. Dakle, Ustavni sud trenutno funkcionira s deset umjesto s trinaest sudaca kako je predviđeno Ustavom RH, a ukoliko Hrvatski sabor ubrzo ne izabere nove suce, taj će broj pasti na šest. Potonji scenarij bi značio i blokadu rada Ustavnog suda, s obzirom da je za odlučivanje u većini ustavnosudskih postupaka potrebno minimalno sedam sudaca. Konkretno, Ustavni sud u pravilu donosi odluke i rješenja na općoj sjednici i to većinom glasova svih sudaca (posebno ističemo postupak ocjene suglasnosti zakona s Ustavom i ocjene suglasnosti drugih propisa sa zakonima i Ustavom, te postupak nadzora ustavnosti i zakonitosti izbora i državnog referenduma). Sjednica Ustavnog suda može se održati ako je na sjednici prisutna većina ukupnog broja sudaca. Nadalje, premda se ustavne tužbe rješavaju pred šesteročlanim vijećem (ili pak tročlanim ukoliko se odlučuje o ustavnim tužbama kada ne postoje postupovne prepotpostavke za odlučivanje), vijeće može odlučivati samo jednoglasno i u punom sastavu, a ako se u vijeću ne postigne jednoglasnost (ili ako vijeće smatra da predmet ustavne tužbe ima širi značaj) o ustavnoj tužbi odlučit će sjednica Ustavnog suda, dakle minimalno sedam sudaca. Iz toga je jasno da blokada rada Ustavnog suda Republike Hrvatske predstavlja realnu mogućnost, posebno kada se u obzir uzme činjenica da još od 2010. godine u Hrvatskom saboru nije uspješno proveden postupak izbor niti jednog ustavnog suca. Mišljenja sam da se takav rasplet jednostavno ne bi trebao dopustiti jer bi imao različite negativne posljedice po hrvatski ustavnodemokratski poredak. Pritom je jasno i da bi za takvu varijantu isključivu odgovornost snosili relevantni politički akteri. No, s druge strane, mislim da do takvog raspleta ipak neće doći te, vjerujući u mogućnost političkog dogovora na temelju poštivanja važećih pozitivnopravnih propisa. Smatram da opisana situacija predstavlja ujedno i priliku za izmjenu nekih postojećih rješenja glede postupka izbora ustavnih sudaca koja su se u praksi pokazala dvojbenima odnosno neuspješnima. U nastavku namjeravam sažeto iznijeti povijest ustavnog sudovanja u Hrvatskoj i temeljna ustavnopravna obilježja nadležnosti Ustavnog suda RH, a detaljnije ću razmotriti položaj hrvatskih ustavnih sudaca te postupak njihovog izbora. Pritom ću ukazati na rješenja koja smatram problematičnima, a na kraju ću predložiti određene izmjene u postupku izbora ustavnih sudaca za koje vjerujem da bi, ukoliko budu usvojene, trebale u budućnosti osigurati uvjete za učvršćivanje pozicije hrvatske ustavnosudske institucije u arhitekturi državne vlasti, posebno u odnosu na političke grane vlasti, kao i doprinijeti jačanju neovisnosti samih ustavnih sudaca.
More...
