We kindly inform you that, as long as the subject affiliation of our 300.000+ articles is in progress, you might get unsufficient or no results on your third level or second level search. In this case, please broaden your search criteria.
This study, based on the ground of unpublished Ottoman tax registers (tapu tahrir defterleri), analyses the "population-area" relationship in the Sakar Mountain and the adjacent area in the 15th-16th century. After detailed selection and translation of the Ottoman tax registers and analysis of the information in terms of settlements, as identified in the registers, the borders of the kaza of Edirne have been established as well as the changes which occurred in that territory; the extent and methods of occupying this administrative area and the ethno-religious structure of the population, within the studies region, have been specified. It has been found that the East, West and North borders of the region of Edirne did not undergo significant changes in time. Only the South border was changed over the years, including towns and villages, adjacent to the kaza of Dimetoka. A typical feature of the settlement network, withing that region, was its instability at the end of 15th and the first half of the 16th century. The small weak settlements prevailed in it - probably still newly populated areas, founded when liberated slaves or colonized population settled the area or they were just old settlements in decline. Int the second half of the 16th century the settlement network became stable and strong and increased its density. Within the period 1485-1570 most densely populated was the area with and altitude of up to 250 m. Together with the process of settling the lowlands another process was taking place - settling of the foothill and the mountain areas of the region. The towns and villages, located in the investigated region, were occupied by Muslims and non-Muslims, as the total number of the households of both religious communities gradually increased in the years.
More...
The study is based upon the representative ottoman historical narratives - the histories of Silahdar Mehmed Aga and Defterdar Mehmed Pasha - in search of typology of social behaviour of the Christian inhabitants of the Ottoman Balkan provinces during the war between the Holy League and the Ottoman Empire in the end of the 17th century . The Ottoman authors whose reports will be analyzed are part of the historiographic direction that presents the military and political events in the Ottoman Empire during the second half of the 17th century. At the same time the chroniclers involve information about the life in the provinces, as a reflection of the war upon the reaya, and its reactions. The purpose of this report is to present the Ottoman viewpoint in the light of Ottoman historiography, as concrete events, happened in the Ottoman rear during the successful advance of the Habsburg forces. From the presented examples, concerning in particular the reaya of Dragoman, will be outlined some conclusions, characterizing the behaviour of part of the non-Muslim population in the context of the specific political situation.
More...
In mankind history all nations had discovered a variety of forms for manifestation of their outlooks and religious beliefs, for the preservation of the created by them culture and maintaining of their cultural memory. Heralds of the cultural and historical memory of every nation and tradition community are the created by them poetic stringed instrument are an important aspect of the religious customs of the Alevi-Bektashi community in Bulgaria, in the regions where it is localized. Apart from being a part of the religious custom, this has been transformed in a form of manifestation of this community and preservation of its identity. Verses with mystical-religious content, called nefesi, divans, ilahi, and performed with an accompaniment of a stringed musical instrument (saz) of their religious and domestic ceremonies, they reflect to the greatest extent the religious doctrine, beliefs, outlook and ethical system of this community; are an important source of the exploration of its history, religious and social tradition, of the specific character of the followed interpretation of the Islam. For ages, these verses have been handed over in a verbal manner and recorded by the adepts of that community. Among the most performed with an accompaniment of saz by the Alevi-Bektashi in the Ludogorie region are the nefesi of the most popularrepresentatives of that tradition - Pir Sultan Abdal, Shah Khatai, Kul Himmet, Kul Himmet Ustazim, Kul Hatmim, Kul Huseyin and etc. Rewritten and read are verses of Yunus Emre as well, his followers, using the same pseudonyms, and etc. Here were born, too, local creators of the mystic-religious verses in the casual style and music to them that Alevi-Bektashi perform, the most ardent of which is Muhyddin Abdal. Among the authors of nefesi, recorded by the Alevi-Bektashi in the Ludogorie region are also Abdal Musa, Kaygusuz, Shemsi Boba and etc. The performance of nefesi and ilahi at the meetings of the Alevi-Bektashi community in the Ludogorie region, for ages has played a social part, too, and it has a uniting function between the members of the jam. The moving and deep suggestions, expressed with these verses, inspire deem emotional awareness on the audience. They appear priceless heralds of the culture of the community. The article discusses some issues, uncovering that aspect of the Alevi-Bektashi culture in the Ludogorie region, for example, the place of the jam in the preservation of the poetic-musical memmory; the authors, whose nefesi were recorded by its adepts; the subjects covered by the nefesi. The connection of that tradition with the music was emphasized as well and it was closely connected with the music tradition of the Turk Central Asia, and on the role of the zakir for the handing over of the tradition to the generations. It was asserted, too, that these verses were a universal system of values, which the Alevi-Bektashi had been following for ages.
More...
The article traces the history of the oldest building still functioning in Sofia, the Rotunda in the centre of the ancient city, with a focus on its Ottoman period. Special attention is paid to the date of its conversion into a mosque around 1500, and to its fate in the late 17th century when, due to destruction, it was abandoned as a house of worship. A third focus of the article is the transformations of the neighbourhood around it through the centuries. The study is based on a variety of sources, some of which newly-discovered, in the collection of BOA-Istanbul and of the Oriental Department at the National Library in Sofia, and unpublished - single Ottoman documents, excerpts from kadi sicills, atik sikayet defters, tapu tahrir defters, others - well known and widely used, such as the travel accounts of Stephan Gerlach, Evliya Celebi, Viktor Grigorovich, K. Jirecek, as well as texts produced bu the Bulgarian community.
More...
The image of Ottoman invasion of the Bulgarian lands, the Tarnovo Patriarchate, in its capacity as the "Mother of All Bulgarian Churches", maintained international contacts throughout the Greek Orthodox world. The Patriarchate enjoyed high prestige among Orthodox Slav on account of its consistent anti-Unite stance, adopted after the Church Union of the Council of Lyons (1247). This stance differed drastically from the contradictory policy of Byzantium and the Church of Constantinople which were inclined to make compromises with the West and the Papal institution in Rome as part of an attempt to forge an alliance and oppose the invading Ottoman forces. The Tarnovo Patriarchate strongly adhered the Orthodoxy and resisted Roman Catholic attempts at penetration in the territories under its pastoral care. The Bulgarian Orthodox Church by all probability had a major role in spreading Christianity among Cumans and some Tatars in Wallachia and Moldova in the 13 th and 14 th centuries . The high status of the Head of the Tarnovo Patriarchate was borne out by the participation of Patritach Simeon in the coronation of the Serbian monarch Stephen Dusan (1331-1335) and his Bulgarian wife Elena as Tsar and Tsarina and the transformation of the Serbian Archbishopric into a Patriarchate in 1346. Around the middle of the 14th c. the Tarnovo Patriarchate was established contacts with Russia. In 1352 Patriarch Theodosius II of Tarnovo took part in the ordination of Theodorit, Metropolitan of the Principality of Galicia-Lithuania, as Metropolitan of Russia. For Russia Tarnovo was obviously an important spiritual centre holding authority over all Orthodox Slavs. At more or less the same time we encounter the appellation "Tsarigrad-Turnov" which reflected the idea of the Bulgarian capital as a "Third Rome" and "Second Constantinople". Further proof of the high status of Bulgarian clerics among Orthodox Slavs is provided by the enthronement, in the year 1375, of three patriarchs originating from Tarnovo: Euthymius (Evtimii) of Tarnovo (1375-1393), Ephraem of Pec, Patriarch of Serbia (1375-1380; 1389-1392), and Cyprian, Metropolitan of Kiev and all of Russia (1375-1406). The survey of Bulgarian-Russian spiritual ties presented above aims at correcting a view still current in historiography according to which, between the 16th and 18th centuries, church influence followed a North-South (rather than a South-North) axis. While we may assume that such a view reflects the state of affairs in the 18th century, the earlier times of Ottoman domination (15th-17th cc.) were marked by attempts on the part of Tarnovo clerical elite to take part in the most important initiative aiming to increase Russia's prestige as the only independent and most powerful Orthodox Slavonic state. Higher clerics made a point of mentioning the names of Russians monarchs in church services intended for Bulgarian Christian congregations and thus seered Bulgarian expectations of political liberation in the direction of Russia.
More...
The town Razgrad from today was established in the XV century on a early Thracian, Roman and Bulgarian settlement. During the Renaissance and the period from the middle of the XIX century Bulgarians in Razgrad created their own municipality and joined the struggle for church independence and establishing a new school. In 1860 was built the current church "St.Nikolai" and the authority of the Ecumenical Patriarchate was rejected. For the educational and spiritual development of the city worked many of the citizens from whom more notable were S. Petrov, D. Hranov, A. Tsanov, N. Georgieva and others.
More...
Verska nastava je prisutna u školskom sistemu u Republici Srbiji, u kontinuitetu, već šesnaest godina. Ustav Republike Srbije definiše našu državu kao svetovnu. Iz toga proizilazi da je i sistem obrazovanja sekularan. Način održavanja verske nastave, po mom mišljenju, ne krši sekularnost države. Ne postoji državna religija, već sistem „kooperativne razdvojenosti“. Smatram da je hrišćanstvo progresivno kreaciona religija, koja smatra da je Bog stvorio sve, da svet evoluira, ali pod nadzorom nadprirodnog kreatora, a da je nauka tu da stvara slobodne ljude i perspektivno, tolerantno i moderno društvo. Kako je izbor na versko obrazovanje izboran, a ne obavezan, ne smatram da dolazi do ugrožavanja naučnog pogleda na svet kod dece, niti da će Srbija dati prednost religijsko-konzervativnim vrednostima u odnosu na vrednosti modernog sveta. Deca imaju mogućnost gledanja šire slike i prava na izbor. Nema ničeg retrogradnog u poznavanju religije. Na ovaj način se omogućava kvalitetnije obrazovanje, unapređuje demokratsko društvo i doprinosi slobodi veroispovesti. U skladu sa iznešenim uočenim nedostacima u okviru verske nastave smatram da je potrebno, kako bi se verska nastava na najbolji način obavljala, programe Pravoslavnog katihizisa i programe ostalih verskih zajednica stalno osvežavati i unapređivati, a sve kako bi se obezbedilo ostvarivanje predviđenih ciljeva. Iskustva u višegodišnjoj realizaciji pokazuju da su najveće intervencije potrebne u programima za prvi ciklus osnovne škole, budući da se postavljeni zahtevi programa teško ostvaruju. Reviziju programa bi trebala da obavlja posebno formirana Komisija ili grupa, kojoj bi to bila glavna nadležnost. Takođe je važno uskladiti udžbenike sa stučnim stavovima veroučitelja, kako bi što jednostavnije preneli đacima svrhu verske nastave. Pogrešan sadržaj programa vodi brojnim problemima. Dozvoliti veći stepen slobode za nastavnike i učenike u izboru dela tema koje će obrađivati bi bilo višestruko korisno i proizvelo veću zainteresovanost. Prema rezultatima samoprocene nastavničkih kompetencija zaključujem da je veroučiteljima najviše pomoći potrebno kada su u pitanju kompetencije za nastavnu oblast, predmet i metodiku nastave i kompetencije za poučavanje i učenje. Prioritet su teme razvoja metodičkih znanja i veština u radu sa učenicima. Takođe, kao i što sam već navela, neophodno je obezbediti kontinuirana usavršavanja veroučitelja i to u sklopu fakulteta kao što su: učiteljski, pedagoški i filozofski. Potrebno je raspisati konkurs za izbor primera dobre prakse u nastavi Pravoslavnog katihizisa, koji će biti objavljeni u formi priručnika za nastavnike, kao i obezbediti da izabrani primeri budu dostupni svim školama i nastavnicima. Koordinatori ove aktivnosti mogu da budu Zavod za unapređivanje obrazovanja i vaspitanja. Mišljenja sam da se verska nastava nalazi na ozbiljnom i teškom ispitu. Potrebno je prevazići iskušenja zajedničkog života i rada, obrazovanja i vaspitanja, a sve radi uvođenja đaka u život crkve. Nesumnjivo je da će verska nastava itekako imati uticaja na moralno vaspitanje mladih, a da bi pozitivni efekti postojali potrebno je kontinuirano unapređivati procese realizacije nastave ovog predmeta, kao i usavršavati pedagoške i teološke kompetente veroučitelja. Takođe, Srpska Pravoslavna Crkva i ostale tradicionalne crkve i verske zajednice treba da se u većoj meri uključe u rad komisija Ministarstva prosvete, nauke i tehnološkog razvoja koje su posvećene verskoj nastavi. Odgovornost za poboljšanje verske nastave nije samo u resornom ministarstvu, već i u crkvi.
More...
„Ich bin der Meinung, dass Religionsunterricht in unseren heutigen Zeiten eher wichtiger als weniger wichtig ist.“ Das sagte Frau Dr. Angela Merkel zu Anfang des Jahres bei einem Vortrag zum Thema „Verbundenheit in offener Gesellschaft: Pluralität und Identität – Herausforderung und Chancen“. Ein säkularer Staat bietet Religionsunterricht an, Religionsunterricht in einer Gesellschaft, die stolz ist auf Religionsfreiheit – ist das sinnvoll? Es gibt eine Reihe von Argumenten gegen Religionsunterricht: So wird behauptet, dass Religionsunterricht die Schulen spalte; ebenso wird behauptet, dass Religionsunterricht indoktrinierend sei und dass Religionsunterricht nicht wissenschaftlich gesichert sei. Ist Religionsunterricht gefährlich oder im besten Falle Zeitverschwendung? Bevor man diese Thesen diskutiert, lohnt sich ein Blick auf die tatsächliche Situation in den Schulen Europas: Die Frage, was unterrichtet werden soll, und wie die Schule angelegt ist, das wird schon seit Jahrzehnten reflektiert, und diese Überlegungen sind in die Konzeptionen des Religionsunterrichtes in Europa eingeflossen: Es gibt nicht den einen Religionsunterricht, vielmehr ist die Konzeption des Religionsunterrichtes abhängig von den gesellschaftlichen, demographischen und historischen Voraussetzungen in den einzelnen Ländern. Im Folgenden werde ich einen Überblick geben über die Organisation des Religionsunterrichtes in verschiedenen Ländern Europas. Die Auswahl dieser Länder hat folgende Gründe: Frankreich ist das Land mit der längsten säkularen Tradition. Das Konzept der Laïcité hat die französische Gesellschaft und die Schule seit rund 150 Jahren geprägt. Der Umgang mit Religion in der Schule hat sich in Frankreich in auffälliger Weise geändert, ohne das Konzept der Laïcité direkt aufzugeben. Belgien und die Niederlande haben eine längere gemeinsame Geschichte; seit der Trennung der Länder im Jahr 1830 sind sie jedoch sozial und schulpolitisch unterschiedliche Wege gegangen. Diese Unterschiede zeigen sich bis heute in der Stellung des Religionsunterrichtes. Großbritannien und Norwegen sind Länder, in denen eine Verbindung zwischen dem Staatsoberhaupt und einer Religionsgemeinschaft besteht: Die Kirche von England hat als Oberhaupt die Queen, die norwegische protestantische Volkskirche hat sich erst 2017 vom Staat getrennt. Tschechien ist ein Land mit einer eigenen Geschichte der Religion und des Verhältnisses zur Religion; durch politische und gesellschaftliche Prozesse ist Tschechien heute ein Land mit einem besonders hohen Anteil an Konfessionslosen. Deutschland ist das Mutterland der Reformation, seit der Zeit waren zwei Konfessionen von Bedeutung. Nach dem Zweiten Weltkrieg waren diese Kirchen sehr am Aufbau der Bundesrepublik Deutschland beteiligt und halfen diesem Neuen Staat zu Stabilität und Zusammenhalt. Auch der Religionsunterricht ein dabei ein wichtiges Element. Mit dieser Auswahl an werden unterschiedliche Traditionen und demographische Verhältnisse in Europa abgebildet, daran lässt sich erkennen, wie die Konzeption des Religionsunterrichtes von diesen Voraussetzungen abhängt.
More...
Normativni osnov Zaključka VSTV-a koji je izazvao burne reakcije je nesporan. VSTV nije prekoračio svoja ovlaštenja donošenjem Zaključka, suštinski se radi o interpretaciji važećih pravnih propisa u pravnom poretku. Ipak, sam smisao pravnih standarda je diskutabilan! Naime, ESLJP i normativni propisi Bosne i Hercegovine nisu uniformni. Sam ESLJP nema konzistentnu praksu koja nudi egzaktne odgovore na sporna pitanja uspostave standarda sekularne države. Smisao sekularne države jeste da vjera i država djeluju odvojeno. Prisustvo vjere u javnoj sferi nije aspolutno zabranjeno. Međutim, koncepcija sekularne države treba da bude prilagođena konkretnom društvu. Postavlja se pitanje interesa promocije vjere u javnoj sferi društva koje je prije dvije decenije krvavim sukobom rješavalo, između ostalog, i pitanje vjere. Krhka, ispunjena tenzijama Bosna i Hercegovina, treba maksimalno uvažavati princip harmonije, pluralizma i neutralnosti. Isticanjem vjerskih obilježja nosioci pravosudnih i javnih funkcija rizikuju sasvim opravdanu zebnju korisnika njihovih funkcija. Vjerska obilježja (nedvosmisleno) ukazuju na oficijelnu vezu institucija javne vlasti sa jednom religijskom skupinom i, eventulno jednim narodom, u društvu koje je pluralno. Sfera koja bi trebala da bude barjaktar slobode, neutralnosti, nepristrasnosti u post-konfliktnom društvu, u društvu u kojem vjerske zajednice nemaju častan historijat djelovanja proteklih decenija, biva patronizirana sve intenzivnijim religijskim uticajem. O uzroku se ne vodi polemika, a to je indikativno za odvojenost države od vjere. Pozivanje na tradiciju dozvoljenog nošenja vjerskih obilježja u javnoj sferi, za pravnike nema relevantan značaj. Tradicija ne podrazumijeva zabranu preispitavanja uvriježenih rituala i predstava. Ipak, Zaključak VSTV-a koji se odnosi na stranke i tužilaštvo, nema uporište u pozitivnim normama BiH! Ukoliko se za tužioce može pronaći analogan razlog legitimnost za uvođenje zabrane isticanja vjerskih obilježja, postavlja se pitanje koji je legitimni razlog, bez prethodno provedene javne debate, za zabranu nošenja vjerskih obilježja strankama, a bez pravnog osnova u nacionalnim normama?!
More...
Odluka Visokog sudskog i tužilačkog vijeća (VSTV) o zabrani isticanja vjerskih obilježja u pravosudnim institucijama BiH izazvala je i izaziva različite reakcije i interpretacije. Ona je u bosanskohercegovačkoj javnosti shvaćena prvenstveno kao zabrana nošenja hidžaba, što je za veliki dio muslimanske populacije neprihvatljivo jer se nošenje hidžaba shvaća kao vjerska obaveza, a neprihvatljiva je i za dio civilnog sektora jer u tome vide povredu temeljnih ljudskih prava, u ovom konkretnom slučaju prava žene. Zabrana nošenja hidžaba u javnim institucijama slične reakcije izaziva i u zapadnoeuropskim zemljama i pokazuje da o značenju, ulozi i mjestu hidžaba ne postoji konsenzus ni unutar islamskih zajednica ni između tih zajednica i sekularne države. U specijalnom broju njemačkog mjesečnog časopisa za društvo i kulturu (Herder Korrespondenz) posvećenom temi suvremenog islama u Njemačkoj i u islamskim zemljama, između ostalog se govori i o značenju i ulozi i mjestu hidžaba u islamu. Dok je za jedne neprihvatljiva zabrana nošenja hidžaba u javnim institucijama jer se „hidžab ne može svesti na simbol“, jer je on „božanska zapovijed“ i jer bi „zabrana značila prisilno povlačenje žena koje ga nose iz javnog društvenog života“, za druge je „relikt prošlosti i arhaičnih društava“, nije vjerska obaveza već „sredstvo koje se zloupotrebljava u patrijarhalnim društvima za podčinjavanje žena“ . Uglavnom ova dva suprotstavljena stava karakteriziraju i rasprave o hidžabu u Bosni i Hercegovini. Ova odluka VSTV-a i reakcije koje su potom uslijedile pokazale su koliko je osjetljivo područje ljudskih i „vjerskih“ prava, kako o tome, unatoč i međunarodnim konvencijama i aktima, u pojedinačnim slučajevima ne postoji konsenzus između sekularne države i vjerskih zajednica ali ni unutar jedne te iste vjerske zajednice. Rasprave o odluci VSTV-a o zabrani isticanja vjerskih simbola u pravosudnim institucijama prilika su da se progovori i o drugim temama i problemima koji se tiču odnosa sekularne države i vjerskih zajednica, da se iznova otvore i one teme koje se smatraju završenima, počevši pritom od Zakona o slobodi vjere i pravnom položaju Crkava i vjerskih zajednica u Bosni i Hercegovini koji privilegira takozvane „tradicionalne“ Crkve i vjerske zajednice, zanemarujući prava manjinskih vjerskih zajednica i njihovih pripadnika, da spomenemo bar jedan „problem“ koji proizlazi iz tog zakona. Prilika je to da se progovori i o disharmoniji i napetostima ljudskih i vjerskih prava, teoloških principa i učenja određenih vjerskih zajednica i njihovih institucionalnih društveno-političkih interesa.
More...
Rekao bih da kod nas u BiH još uvijek postoji pogrešna percepcija da je „vjera privatna stvar“ i da bi predstavljalo narušavanje principa sekularne države kada bi se dozvolila vjerska obilježja predstavnicima državnih institucija. To jednostavno nije tačno. Pod principom sekularne države se podrazumijeva da država i njene institucije u svom postupanju moraju biti neutralne i tretirati sve građane na ravnopravan način i da država ne smije promovisati ni jedan vjerski ili drugi svjetonazor. Vjera (njeni simboli i obilježja) ima svoje legitimno pravo prisustva u javnoj sferi i kada bi BiH dozvolila nošenje ličnih vjerskih obilježja u pravosudnim institucijama, to bi samo značilo da BiH poštuje individualna prava njenih građana. Nema sumnje da ovdje imamo sukob dva legitimna interesa. Prvi interes je zaštita nepristrasnosti i objektivnosti pravosudnih institucija o čemu vodi brigu VSTV, a drugi legitimni interes je svakako zahtjev radnika u pravosudnim institucijama i građana za poštivanje prava na slobodu vjere ili uverenja koje je garantovano Ustavom BiH i čl. 9 Evropske konvencije. Oba interesa su sasvim legitimna, opravdana i na zakonu utemeljena, međutim, ne isključuju jedan drugog uvijek i u svim situacijama. Iz tog razloga je potrebno kroz dijalog naći kompromisno rješenje. Ako se vratimo na čl. 13 Zakona o sudovima u FBiH on bi se mogao primijeniti na način da se „zabranjuje ispoljavanje vjerske pripadnosti“ u predmetima i situacijama kada postoji osnovana sumnja da vjersko obilježje utiče na nepristrasnost, objektivnost i profesionalnost pravosudne institucije. Na taj način bi zadovoljili interes VSTV-a da štiti nepristrasnost i objektivnost pravosudnih institucija, ali bi zaštitili i pravo na slobodu vjere. Radnici u pravosudnim institucijama bi u pravilu mogli nositi nenametljiva lična vjerska obilježja (uobičajena praksa u BiH), a u određenim predmetima ili situacijama gdje postoji osnovana sumnja da vjersko obilježje utiče na nepristrasnost, bili bi izuzeti (npr. u predmetima za izazivanje vjerske mržnje, netrpeljivosti i dr.). VSTV je imao mogućnost da čl. 13 Zakona o sudovima dodatno precizira i pojasni u svojim unutrašnjim aktima ili etičkim kodeksima za tužioce i sudije tako da se uvaže oba legitimna interesa. Međutim, nisam primijetio nikakvo nastojanje VSTV-a u tom pravcu. Druga mogućnost je da Parlament FBiH izvrši dopunu čl. 13 Zakona o sudovima, kako sam gore predstavio. Da li će i u kojoj mjeri BiH dozvoliti ispoljavanje ličnih vjerskih obilježja zavisi najviše od njenih građana i njihovih legitimnih predstavnika u zakonodavnim tijelima. Problemi u demokratskim zemljama se rješavaju putem dijaloga i kompromisa. Nadam se da ćemo imati dovoljno tolerancije i strpljenja, kako bismo kroz argumentovanu raspravu pronašli najbolja rješenja za BiH uvažavajući interese pravosudnih institucija ali i slobode građana.
More...
The author analyzes the conclusion of an independent regulator of the Judicial System in Bosnia and Herzegovina prohibiting the display of religious symbols for judicial function holders and employees of judicial institutions, referring to the national and international regulatory framework as well as the judicial practice of European Court of Human Rights and national courts. Pointing to the controversy of the conclusion and lack of regulation, the author proposes that the limitations concerning the use of religious symbols be extended to the prosecutorial part of the judicial system, but leaves the possibility that a part of the administrative staff, which has no direct link with the courtroom, be exempted from the prohibition by the courts as well as a part of staff in the prosecutor's offices, which does not participate in the exercise of prosecutorial powers. In terms of manifestation of religious feelings during working hours, the author proposes that a ban be imposed, by law, for all employees in the Judicial System as to ensure that judicial institution function is unhindered and religiously neutral.
More...
This article is prepared as a contribution to comprehensive review of the legal framework for the status of churches and religious communities in Serbia. The author analyzes the main legal provisions, as well as challenges and dilemmas regarding the constitutionality of the Law on churches and Religious Communities, with particular reference to the decision of the Constitutional Court on the constitutionality of that Act. Although the author concludes that the statutory provisions are fully in accordance with the Constitution, he proposes a few measures to improve the legislative framework.
More...
S obzirom na značaj prava na slobodu vjere ili uvjerenja kao temeljnog ljudskog prava i potrebu da se osigura ravnopravnost svih građana BiH u pogledu zaštite i uživanja ovog prava, najvažniji pravni standardi koji uređuju položaj vjere u društvu uspostavljeni su na državnom nivou. Ustavni dokumenti BiH i njenih entiteta pružaju opće garancije vjerske slobode uz pozivanje na važnije međunarodne instrumente ljudskih prava ili njihovo izravno inkorporiranje. Ove opće garancije dalje su razrađene kroz Zakon o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica i sporazume kojima se pobliže uređuju odnosi između pojedinačnih vjerskih zajednica i države. Općenito, može se kazati da su odredbe o slobodi vjere i njenog manifestiranja usklađene sa normama međunarodnog prava, da su veoma široko postavljene i da omogućavaju i pojedincima i vjerskim kolektivitetima, tj. crkvama i vjerskim zajednicama, da slobodno postupaju i djeluju u skladu sa vjerskim načelima uz uvjet da se time ne krše pozitivni zakonski propisi. Prema važećim pravnim standardima u BiH je sa snazi saradnički ili hibridni model uređenja odnosa između države i vjere. Suština ovog modela može se izraziti dvama načelima: (a) institucionalna i funkcionalna odvojenost države i crkava/ vjerskih zajednica i (b) saradnja države i crkava/ vjerskih zajednica na područjima od zajedničkog interesa koja se reguliše zakonima i posebnim sporazumima. Nedostatak izričitih ustavnih odredbi o odvajanju države i vjere nadomješten je Zakonom o slobodi vjere koji propisuje da niti jedna vjera u BiH ne može biti proglašena državnom, niti jedna crkva ili vjerska zajednica ne može uživati povlašten status u odnosu na druge te da su crkve i vjerske zajednice neovisne i samostalne u svom organiziranju i djelovanju. Također, praksa Ustavnog suda BiH potvrdila je da je odvajanje vjere, s jedne strane, i države i njenog pravnog sistema, s druge strane, suštinsko obilježje njihovog odnosa te osporila preferencijalistički tretman kojeg je Ustav RS, prije amandmanskih izmjena, pružao Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Premda su država i crkve odnosno vjerske zajednice suštinski odvojene, to ne isključuje mogućnost njihove saradnje na određenim poljima od zajedničkog interesa, kao što su odgoj i obrazovanje, kultura, socijalna zaštita, zdravstvo i dr. Takva saradnja pobliže se uređuje posebnim sporazumima, zakonima ili podzakonskim pravnim aktima. Dvije crkve, Katolička i Srpska pravoslavna, već su zaključile sporazume o saradnji sa državom, dok je Islamska zajednica na putu prema ostvarenju istog cilja. Da bi ispoštovala zakonske odredbe koje zabranjuju dodjeljivanje privilegovanog tretmana određenim crkvama ili vjerskim zajednicama, država je dužna u budućnosti omogućiti svim zainteresiranim vjerskim zajednicama da pristupe ugovornom reguliranju vlastitog položaja te vjerskih prava i sloboda svojih pripadnika.
More...
S obzirom na značaj prava na slobodu vjere ili uvjerenja kao temeljnog ljudskog prava i potrebu da se osigura ravnopravnost svih građana BiH u pogledu zaštite i uživanja ovog prava, najvažniji pravni standardi koji uređuju položaj vjere u društvu uspostavljeni su na državnom nivou. Ustavni dokumenti BiH i njenih entiteta pružaju opće garancije vjerske slobode uz pozivanje na važnije međunarodne instrumente ljudskih prava ili njihovo izravno inkorporiranje. Ove opće garancije dalje su razrađene kroz Zakon o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica i sporazume kojima se pobliže uređuju odnosi između pojedinačnih vjerskih zajednica i države. Općenito, može se kazati da su odredbe o slobodi vjere i njenog manifestiranja usklađene sa normama međunarodnog prava, da su veoma široko postavljene i da omogućavaju i pojedincima i vjerskim kolektivitetima, tj. crkvama i vjerskim zajednicama, da slobodno postupaju i djeluju u skladu sa vjerskim načelima uz uvjet da se time ne krše pozitivni zakonski propisi. Prema važećim pravnim standardima u BiH je sa snazi saradnički ili hibridni model uređenja odnosa između države i vjere. Suština ovog modela može se izraziti dvama načelima: (a) institucionalna i funkcionalna odvojenost države i crkava/vjerskih zajednica i (b) saradnja države i crkava/vjerskih zajednica na područjima od zajedničkog interesa koja se reguliše zakonima i posebnim sporazumima. Nedostatak izričitih ustavnih odredbi o odvajanju države i vjere nadomješten je Zakonom o slobodi vjere koji propisuje da niti jedna vjera u BiH ne može biti proglašena državnom, niti jedna crkva ili vjerska zajednica ne može uživati povlašten status u odnosu na druge te da su crkve i vjerske zajednice neovisne i samostalne u svom organiziranju i djelovanju. Također, praksa Ustavnog suda BiH potvrdila je da je odvajanje vjere, s jedne strane, i države i njenog pravnog sistema, s druge strane, suštinsko obilježje njihovog odnosa te osporila preferencijalistički tretman kojeg je Ustav RS, prije amandmanskih izmjena, pružao Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Premda su država i crkve, odnosno vjerske zajednice suštinski odvojene, to ne isključuje mogućnost njihove saradnje na određenim poljima od zajedničkog interesa, kao što su odgoj i obrazovanje, kultura, socijalna zaštita, zdravstvo i dr. Takva saradnja pobliže se uređuje posebnim sporazumima, zakonima ili podzakonskim pravnim aktima. Dvije crkve, Katolička i Srpska pravoslavna, već su zaključile sporazume o saradnji sa državom, dok je Islamska zajednica na putu prema ostvarenju istog cilja. Da bi ispoštovala zakonske odredbe koje zabranjuju dodjeljivanje privilegovanog tretmana određenim crkvama ili vjerskim zajednicama, država je dužna u budućnosti omogućiti svim zainteresiranim vjerskim zajednicama da pristupe ugovornom reguliranju vlastitog položaja te vjerskih prava i sloboda svojih pripadnika.
More...
The reports in the "Euromonitor" series aim at independent and objective monitoring of the implementation process of the Republic of Moldova - European Union Action Plan. The actions adopted and implemented by both signatories of the Plan will be monitored quarterly. The action plan is a complex document, structured in 7 chapters, which provides for the implementation of about 300 actions, some defined more or less precisely, others very ambiguous. Unable to monitor such a complex document, the authors of "Euromonitor" focused on priority actions, identified in the Action Plan itself.
More...
Cele nedelje tropske vrućine, pa o čemu drugom nego o teologiji. Da bismo razumeli virus i kako se širi, zašto ugrožava zdravlje i, konačno, kako da se zaštitimo od njega – pitamo, da tako kažem, prirodu. Naučni metod je uglavnom to – postupak kojim se od prirode dobijaju odgovori koji objašnjavaju, pa možemo da uskladimo svoje ponašanje sa zakonima prirode, ako smem tako da kažem.
More...
Common trends of Balkan painting as basic cultural locus of old Byzantine culture influenced Medieval iconographic models of wall-painting heritage of Christian temples in Tarnovo and its region dating from XV – XVIII century. Iconography was developed and enriched by symbolic images and interpretations of motives and events fundamental in Christian philosophy, Bible and hymnography. Artistic tradition of Christianity, strongly apparent in theocentric compositions of church vaults of that period revealed the ideas of Protoimage of God and its realization in cognizable world.
More...