THE DISTRICT PRISON AT NOVI SAD

Author(s): Author Not Specified / Language(s): English Publication Year: 0

With a view to upgrading the overall functioning of the institution, the possibility of adding more qualified people to the full-time personnel should be given thought; this particularly refers to the needs underlying admission procedure, careful observation and classification of prisoners; Conditions of life and work of the entire personnel should be improved through increased salaries and other employment benefits for those who work efficiently, conscientiously and in a lawabiding manner; The personnel should be constantly encouraged to improve their knowledge and professional capacity by attending advanced courses, courses of in-service training and seminars, and by following examples of positive management; The personnel should be continually encouraged to perceive the crucial role of the reformative training services, i.e. prisoners' social resettlement at a top priority; Members of the staff lacking adequate professional capacity and experience should attend relevant classes of relevant in-house training; The personnel should be trained in or specialists should be engaged for the treatment of specific categories of prisoners.

CONCLUDING REMARKS

Author(s): Author Not Specified / Language(s): English Publication Year: 0

The coming into force of the new Law on the Enforcement of Criminal Sanctions (LECS) on 1 October 1998 and of the Decree on the Establishment of Institutions for the Enforcement of Institutional Sanctions on 23 May 1998 were major steps forward in reforming and modernizing our country’s system for the enforcement of criminal sanctions and its harmonization with relevant international legal acts. Nonetheless, although five years have passed since their adoption, a great many of their provisions are yet to be put into practice. What is more, although at the time of its adoption the new law was welcomed as a long-overdue innovation designed to meet the pressing need to bring our country’s legislation into line with relevant international standards, at the time of writing it appears obsolete and incompatible. This is why an analysis of the system of enforcement of institutional criminal sanctions in our country and its comparison to those of other countries on the basis of relevant legal provisions alone would be purely fictitious. We therefore decided against such an approach. The current state of affairs outlined above made our task much more difficult in many ways. Instead of concentrating on detecting ‘minor’ inconsistencies in the enforcement of criminal sanctions and contemplating ways of eliminating them, we found ourselves confronted with something we considered inconceivable, i.e. the absence of a single strategy, of a well-conceived system, and of a well-defined network of institutions. In so chaotic a climate, marked by disregard for even fundamental legal provisions (e.g. those determining the categories of institution, their classification, etc.), it was impossible to verify the general theoretical propositions on which the whole system ought to rest and consequently to see their practical implications. Instead, much of our effort consisted in detecting and discussing major derogation’s from the LECS and relevant international standards. The final chapter of this work comprises general conclusions based on the findings presented on the preceding pages, as well as recommendations for promoting the enforcement of criminal sanctions, primarily with a view to protecting the basic human rights of imprisoned or detained persons. In order to ensure systematic presentation and ease of reference, the conclusions and recommendations are subsumed according to their content under the six subjects discussed earlier.

RECOMMENDATIONS

Author(s): Author Not Specified / Language(s): English Publication Year: 0

ZAKON O ZAKONU

Author(s): Mirko Đorđević / Language(s): Serbian Publication Year: 0

Svaki razgovor o nekom zakonu o verskoj slobodi – pa i o ovom Zakonu o verskoj slobodi – osu đen je na neka ponavljanja, jer su zakoni takve vrste tipski i jedva da se u nekom nacrtu može sresti nešto novo. Upore đen sa sličnim ruskim zakonom – B. N. Jeljcin je otišao sa vlasti, a nije ga potpisao – i ovaj ne donosi novinu. To se odnosi i na nedostatke i na ono što je u njemu pozitivno. Svi akti pomenute vrste podrazumevaju preciziranja nekih osnovnih pojmova i polazišta. Ovaj ima 25 članova, ali višestruko više teksta u preambuli i dodatnim objašnjenjima. Blago rečeno, sva su pitanja otvorena. Najpre, vera samu sebe definiše kao "zakon" i ona to i jeste u sferi – u ličnom životu vernika – koja je njena legitimna sfera. To se provlači kroz biblijski korpus, a i u kolokvijalnoj jezičkoj upotrebi reči vera i zakon su sinonimi sve do danas – posebno kod nas gde se etnički i nacionalni identitet i ne traži izvan takve konotacije. No, i država je po definiciji zakon i red. Sfere se, me đutim, razlikuju, jer se u jednom slučaju radi o etičkom zakonu – bar bi tako trebalo da bude – i ti se domeni vekovima presecaju. Sve postaje komplikovanije ako se podsetimo na sferu ličnog i sferu kolektiviteta, pri čemu je vera – kako bi trebalo biti – lična stvar i lični stav, a život u državi je nešto drugo.

HAŠKE PROPORUKE O PRAVU NACIONALNIH MANJINA NA OBRAZOVANJE I OBJAŠNJENJA

Author(s): Author Not Specified / Language(s): Serbian Publication Year: 0

U svojim Helsinškim odlukama iz jula 1992. godine, Organizacija za bezbednost i saradnju u Evropi (OEBS) ustanovila je Visokog komesara za nacionalne manjine, kao "instrument za sprečavanje sukoba u najranijoj mogućoj fazi". Ovaj mandat je u velikoj meri nastao kao odgovor na situaciju u bivšoj Jugoslaviji za koju su mnogi strahovali da bi se mogla ponoviti drugde u Evropi, naročito u državama u procesu tranzicije ka demokratiji i koja je mogla da potkopa obećanja o miru i prosperitetu nagoveštena u Pariskoj povelji za novu Evropu koju su usvojili šefovi država i vlada u novembru 1990. godine. Gospodin Maks van der Štul (Max van der Stoel) preuzeo je dužnost prvog Visokog komesara za nacionalne manjine OEBS (VKNM) 1. januara 1993. godine. Na osnovu svog značajnog iskustva bivšeg člana Parlamenta, ministra spoljnih poslova Holandije, stalnog predstavnika u Ujedinjenim nacijama i dugogodišnjeg zagovornika ljudskih prava, gospodin Van der Štul je pažnju usmerio na brojne sporove izme đu manjina i centralnih vlasti u Evropi koji su, po njegovom mišljenju, mogli da prerastu u ozbiljnije sukobe. Radeći nenametljivo, diplomatskim sredstvima, VKNM je razvio svoju aktivnost u sledećim zemljama: Albaniji, Estoniji, Hrvatskoj, Kazahstanu, Kirgiziji, Latviji, Ma đarskoj, Bivšoj Jugoslavenskoj Republici Makedoniji, Rumuniji, Slovačkoj i Ukrajini. Njegovo delovanje je bilo prevashodno usredsre đeno na situacije vezane za pripadnike nacionalnih/etničkih grupa koje čine većinsko stanovništvo u jednoj a manjinsko stanovništvo u drugoj državi i na taj način uključuju interese vlasti svake od tih država, predstavljajući mogući izvor me đudržavnih napetosti, pa čak i sukoba. Zapravo, takve napetosti predodredile su veći deo evropske istorije. Baveći se suštinom napetosti vezanih za nacionalne manjine, VKNM pristupa tim pitanjima kao nezavistan, objektivan i kooperativan činilac. Mada delatnost VKNM ne predstavlja nadzorni mehanizam, on koristi me đunarodne standarde koje su prihvatile sve države kao osnovni okvir analize i kao temelj svojih pojedinačnih preporuka. S tim u vezi važno je podsetiti se obaveza koje su prihvatile sve države učesnice OEBS, a posebno Dokumenta iz Kopenhagena usvojenog na Konferenciji ljudske dimenzije OEBS 1990. godine koji, u delu IV razra đuje detaljne obaveze vezane za nacionalne manjine. Tako đe je važno spomenuti da su zemlje učesnice OEBS dužne da poštuju obaveze Ujedinjenih nacija koje se odnose na ljudska prava, uključujući i prava manjina, kao i da većinu država učesnica OEBS obavezuju i standardi Saveta Evrope. Posle gotovo četiri godine žive aktivnosti VKNM je uočio neka stalna pitanja i teme koje su postale predmet njegove pažnje u velikom broju država u kojima djeluje. Obrazovanje manjina, posebno obrazovanje na jeziku pripadnika manjina, jeste poseban prioritet, kao što je VKNM nedavno rekao, "jasno je da je obrazovanje neobično važan činilac očuvanja i produbljivanja identiteta pripadnika nacionalnih manjina". Imajući to na umu, VKNM je u jesen 1995. godine zamolio Fondaciju za me đuetničke odnose da zatraži mišljenje manje grupe me đunarodno priznatih stručnjaka radi dobijanja njihovih preporuka o odgovarajućoj i doslednoj primeni prava na obrazovanje na području zemalja OEBS. Fondacija za me đuetničke odnose – nevladina organizacija koja je ustanovljena 1993. godine s ciljem da pruži posebnu pomoć VKNM – organizovala je seriju konsultacija stručnjaka iz više odgovarajućih disciplina, uključujući i dva sastanka u Hagu. Me đu konsultovanim stručnjacima bili su, na jednoj strani, pravnici, stručnjaci iz oblasti me đunarodnog prava, a na drugoj lingvisti i pedagozi koji se bave problemima i potrebama manjina. Bili su to sledeći stručnjaci: A.G. Boyd Robertson, viši predavač za gelski, Univerzitet Strathclyde (Ujedinjeno Kraljevstvo); dr. Pieter van Dijk, član Državnog saveta (Holandija); dr. Asbjørn Eide, direktor Norveškog instituta za ljudska prava (Norveška); profesor Rein Müllerson, šef katedre za me đunarodno pravo, King"s College (Ujedinjeno Kraljevstvo); profesor Allan Rosas, Abo Akademija (Finska); dr. Tove Skutnabb-Kangas, vanredni profesor, Odsek za jezike i kulturu, Univerzitet Roskilde (Danska); profesor György Szépe, Odsek za lingvistiku, Univerzitet Janus Pannonius (Ma đarska); profesor Patrick Thornberry, Pravni fakultet, Univerzitet Keele (Ujedinjeno Kraljevstvo); gospodin Jenne van der Velde, viši savetnik za nastavni plan i program, Nacionalni institut za plan i program (Holandija). S obzirom na to da postojeći standardi u oblasti prava manjina čine deo ljudskih prava, na konsultacijama se pošlo od pretpostavke da će države poštovati sve ostale obaveze iz domena ljudskih prava, a posebno zabranu diskriminacije. Tako đe se pošlo od pretpostavke da je konačni cilj svih ljudskih prava potpuni i slobodni razvoj svake pojedinačne ljudske ličnosti pod jednakim uslovima. Prema tome, pošlo se od pretpostavke da bi gra đansko društvo trebalo da bude otvoreno i pokretljivo i na taj način obuhvatilo sve pojedince, pa tako i pripadnike nacionalnih manjina. Proizašle preporuke o pravima nacionalnih manjina jednostavnim jezikom pokušavaju da objasne šta sve sadrže prava nacionalne manjine na obrazovanje i kako se ona mogu primeniti u situacijama u kojima deluje VKNM. Osim toga, standardi su postavljeni na način koji omogućava njihovu doslednu primenu. Preporuke su podeljene na osam podnaslova koji odgovaraju obrazovnim problemima koji se javljaju u praksi. Iscrpnije objašnjenje Preporuka nalazi se u pridodatom Objašnjenju, u kojem se izričito ukazuje na odgovarajuće me đunarodne standarde.

Communists before the Courts - On some aspects of political trials in Czechoslovakia in the early 1950s

Author(s): Jan Kalous / Language(s): English Publication Year: 0

Sixty years ago, on 27 November 1952, the trial “of the leadership of the anti-state conspiracy centre led by Rudolf Slánský” was concluded in Prague. The revealed “crimes” of until recently leading representatives of the Communist Party of Czechoslovakia and the extent of the sentences shocked the world. Klement Gottwald “wrung the necks” of not only the factual or potential adversaries of the regime established in February 1948 but this time, evidently under the Soviet influence, also of his faithful collaborators and in many cases personal friends.

You Want to Rob Me... - Property persecution of Adolf Schwarzenberg during and after the war

Author(s): Dita Homolová / Language(s): English Publication Year: 0

The life story of Adolf Schwarzenberg reflects the complex fates of members of the Czech nobility in the 20th century. Their relationship to the Czechoslovak Republic, in which they lost their privileges and a substantial part of their property, developed gradually, but they did not hesitate to show their loyalty in the most dangerous times. During Nazi occupation Adolf Schwarzenberg was punished with confiscation of his property for his fidelity to the Czech state and nation and for his resistance to the Nazi regime. Therefore, he had a deep sense of grievance that his property was not returned to him after the Second World War. In 1947 the property of the Schwarzenberg primogeniture was expropriated for the second time, but this time by the state for which Adolf Schwarzenberg did so much in difficult times.

Vytautas Landsbergis, Lithuania - Speech at the Conference “Crimes of the Communist Regimes”, Given on 25 February 2010, Prague

Author(s): Vytautas Landsbergis / Language(s): English Publication Year: 0

Ladies and Gentlemen, allow me first to say some remarks on war crimes. The most terrible war crime is the war itself. More precisely, somebody’s initiated war of deliberate destruction and conquest, usually based on conspiracy and betrayal of the given international commitments, without regard for the caused human suffering – this is the war crime Number one. If there is no war, where would war crimes come from? The state – initiator and conqueror – comes there as a perpetrator responsible for its deeds. Sometimes all this, as well as the situation of crime, are fixed immediately, in flagranti. Both initiators of the Second World War were excluded or kicked out of the League of Nations as aggressors and blood-spotted robbers of their smaller neighbours. Th en it was clear: the condemned and politically punished states were Germany and the USSR, not the “regimes” or ideologies, to remind of the usual misty self-deception and self-confusion of nowadays. The common starting point for both in 1939 was Poland and Finland, with Baltic States still anticipating their execution. Just before that latter happened, the looters or marauders were in advance bargaining for the forthcoming conquest of the neighbouring lands.

Fojnička ahdnama u zrcalu paleografije, pravne povijesti i politike. Kontekstualizacija Ahdname bosanskih franjevaca

Author(s): Srećko M. Džaja / Language(s): Croatian Publication Year: 0

Ahdnama bosanskih franjevaca je temeljni dokument, kojim je islamskoosmanski zakonodavac legitimirao prisutnost i djelovanje bosanskih franjevaca u Osmanskom carstvu nakon osvojenja Bosanskog Kraljevstva 1463. Povijest toga dokumenta jednako je burna kao i povijest bosanskih franjevaca i njihovih samostana. Kao ni brojni franjevački samostani i crkve, ni Ahdnama u svom izvornom obliku nije preživjela paljevine i ratna razaranja. Naime, original Ahdname je negdje izgorio ili nestao na neki drugi način. Uz nekoliko prijepisa i prijevoda sačuvao se i jedan rekonstruirani oblik toga dokumenta, koji je u političkom i pravnom pogledu fungirao kao original. U prvom dijelu ovoga priloga napravljen je osvrt na političke prilike i pravni okvir u kojima je Ahdnama nastala; drugi dio posvećen je stručnim paleografskim i diplomatičkim analizama s naglaskom na paralelama između Fojničke ahdname i sličnih dokumenata; treći dio bavi se političkim stanjem katoličanstva pod osmanskom vlašću u 16. i 17. st. odnosno Ahdnamom u političkoj praksi. Prilog završava s kratkim zapažanjem o Ahdnami kao metafori za kojom se poseže u suvremenoj BiH, i to tako da se – uz ostalo i na temelju toga dokumenta - na jednoj strani idealizira osmansko razdoblje bh. povijesti, a na drugoj to isto razdoblje demonizira.

Treba li BiH jedan vrhovni sud?

Author(s): Edin Šarčević / Language(s): Bosnian Publication Year: 0

Pitanje iz naslova bi se u svakoj evropskoj državi shvatilo kao lakrdijaška pravna dosjetka. U Bosni ono ne stvara reflekse osmijeha; pitanje je ozbiljno i prate ga dramatična upozorenja. Tema je unekoliko izlizana političkim parolama i medijskim eskponiranjem političkih pozicija. No, stručni krugovi (sudije, tužioci, advokati i državni službenici) i akademska zajednica (saradnici univerzitetskih insitucija i naučno-istraživačkih instituta) imaju jasno artikulirine stavove o ovom pitanju. Oni nisu apodiktičke prirode, nego počivaju na analizi pravnog ustrojstva BiH i iznalaze argumente u uporednom pravu, jursidikciji Ustavnog suda BiH i u pozitivnom ustavnom pravu.

Treba li Bosni i Hercegovini jedan vrhovni sud: prilog raspravi

Author(s): Goran Marković / Language(s): Serbian Publication Year: 0

U pravnoj literaturi i političkom životu u Bosni i Hercegovini često se ističe potreba osnivanja institucije sudske vlasti koja bi vršila funkciju državnog vrhovnog suda. Ovo pitanje je utoliko kompleksnije ukoliko se osnivanje Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine povezuje sa procesom prenosa nadležnosti sa entiteta na državu. Ako se problem tako postavi, politički argumenti postaju dominantni, a pravne analize često služe samo za opravdanje određenog političkog stava. Očigledno je da rasprava o potrebi osnivanja ove institucije ima više aspekata: terminološki, koji se tiče samog naziva institucije; politički, koji je povezan sa političkim implikacijama njenog eventualnog osnivanja; pravni, gdje se postavljaju suštinska pitanja organizacije, sastava, načina izbora i, naravno, nadležnosti Vrhovnog suda. Osjetljivost problema je veća ukoliko se uzmu u obzir kontroverze koje su pratile i još uvijek prate osnivanje i rad Suda Bosne i Hercegovine.

Osnivanje Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine kao uslov za članstvo u Evropskoj uniji

Author(s): Zlatan Meškić / Language(s): Bosnian Publication Year: 0

Nepostojanje Vrhovnog suda BiH u nauci se posmatra kao nedostatak pravosudnog sistema koji neposredno onemogućuje osiguranje ravnopravnosti subjekata i stvaranje jedinstvenog ekonomskog prostora, te ujednačenu primjenu prava na cjelokupnoj teritoriji BiH . Dok Vrhovni sudovi Federacije BiH (FBiH) i Republike Srpske (RS) ovu ulogu preuzimaju na nivou entiteta, te apelacioni sud Brčko distrikta na teritoriji Brčko distrikta, na državnom nivou zaštita postoji pred Ustavnim sudom putem apelacione nadležnosti, ali samo u okviru pitanja sadržanih u Ustavu BiH “kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u BiH” u skladu sa čl. VI/3b) Ustava. Apelaciona jurisdikcija Ustavnog suda unutar okvira čl. VI/2b) Ustava BiH je jedini pravni prostor u kojem se ostvaruje sudska piramida sve do državnog vrha, pa sudije Ustavnog suda u njoj vide sredstvo za djelomičnu nadoknadu nedostatka postojanja Vrhovnog suda na državnom nivou . Komisija je u izvještaju o napretku BiH u 2007. godini konstatovala da Ustavni sud zbog nepostojanja Vrhovnog suda BiH sve više djeluje kao apelacioni sud . Razlog zbog kojeg Ustav BiH nije predvidio Vrhovni sud na državnom nivou može se potražiti u podjeli nadležnosti između države i entiteta, izričito uređene čl. III Ustava BiH. Ustav BiH u svom čl. III/1 navodi isključive i pored njih u čl. III/5 određene dodatne nadležnosti države. Sve nadležnosti koje nisu izričito Ustavom povjerene državi u skladu sa čl. III/3a) u nadležnosti su entiteta. Pri tome čl. III/1 ne navodi državnu nadležnost u krivičnim i civilnim stvarima, što je rezultiralo donošenjem cjelokupnog seta propisa iz ovih oblasti na entitetskom nivou. Moglo bi se zaključiti da su uvjetovani podjelom nadležnosti iz čl. III Ustava BiH nastali samostalni entitetski pravni prostori u krivičnim i civilnim stvarima, pa bi i državni Vrhovni sud koji bi ujednačavao primjenu propisa u ovim oblastima izgubio svrhu postojanja. Do ovakvog zaključka došla je Venecijanska komisija u svom Mišljenju o potrebi za sudskim organom na nivou države BiH od 1998. godine , konstatujući da je nedostatak Vrhovnog suda na nivou BiH u skladu sa posebnostima podjele nadležnosti između države i entiteta prema Ustavu BiH. Tada je Venecijanska komisija ocijenila da prema Ustavu BiH treba biti uspostavljen sudski organ koji će imati nadležnosti u pogledu izbornih zakona i upravnih sporova, što se dogodilo uspostavom Suda BiH u 2000. godini, čija nadležnost je većinom ograničena na državne zakone .

Právo alebo milosrdenstvo? Domovská príslušnosť ako základný princíp sociálnej starostlivosti v Uhorsku.

Author(s): Gabriela Dudeková Kováčová / Language(s): Slovak Publication Year: 0

Domovská príslušnosť, respektíve domovské právo, predstavuje zdanlivo parciálny pojem z dejín štátu a práva, ktorý súvisí so špecifickou problematikou štátnej príslušnosti a obecnej samosprávy. Podrobnejšie štúdium však odhaľuje, že problém domovskej príslušnosti bol nerozlučne zviazaný s organizáciou systému sociálnej starostlivosti, respektíve chudobinstva, a to osobitne v dlhom 19. storočí, počas ktorého sa uskutočnili podstatné reorganizácie správy a spôsobu starostlivosti o chudobu. Príslušnosť k domovskej obci sa stala základným princípom v systéme sociálnej starostlivosti v Uhorsku, hlavným výberovým kritériom, na základe ktorého miestna (obecná či mestská) samospráva rozhodovala, komu udelí sociálnu výpomoc alebo dlhodobejšiu podporu. Zásada, že bezprostrednú sociálnu výpomoc má núdznemu poskytnúť jeho domovská obec, bola v Habsburskej monarchii legislatívne zakotvená prinajmenšom od 16. storočia, ale až v druhej polovici 19. storočia sa stala súčasťou zákona o obciach ako povinnosť obcí, z čoho pre obyvateľov vyplývala nárokovateľnosť na tento druh pomoci. Domovské právo podľa ustanovení zákona malo totiž zaručovať právo na nerušený pobyt v obci, a v prípade sociálnej núdze aj sociálnu výpomoc respektíve starostlivosť zo strany obecnej samosprávy.

Wymuszone sąsiedztwo

Author(s): Peter Oliver Loew / Language(s): Polish Publication Year: 0

Od przedmurza do Borussii

Author(s): Rafał Żytyniec / Language(s): Polish Publication Year: 0

Do odwołania?

Author(s): Kerstin Hinrichsen / Language(s): Polish Publication Year: 0

Kreatywna i zwodnicza siła zdrady

Author(s): Peter Oliver Loew / Language(s): Polish Publication Year: 0

VIJEĆE MINISTARA

Author(s): Vanja Ibrahimbegović / Language(s): Bosnian Publication Year: 0

Ovaj tekst pruža detaljan opis načina ustrojstva i funkcioniranja Vijeća ministara Bosne i Hercegovine, predviđene Ustavom i zakonima BiH. Pored toga, nudi raspravu o načinu na koji Vijeće ministara vrši funkciju vlade BiH, s obzirom na Ustavom propisane nadležnosti i mogućnosti njihovog različitog tumačenja, koje su rezultat određenosti samog Ustava, političkim konsenzusom. Opisuje i načine odlučivanja i efikasnost, dosadašnji razvoj ove institucije, te predviđa potencijalne smjerove budućeg razvoja u skladu s opredjeljenjem BiH za reforme s ciljem integriranja u Evropsku uniju. Također, u ovom tekstu daje se pregled ministarstava, kao i drugih agencija, koje trenutno ulaze u sastav Vijeća ministara, te se prikazuju odnosi između Vijeća ministara i drugih institucija i organa vlasti u BiH.

PRAVOSUDNI SISTEM

Author(s): Nermin Keranović,Nedžad Smailagić / Language(s): Bosnian Publication Year: 0

U ovom poglavlju se razmatra pravosudni sistem Bosne i Hercegovine kao sistem sudova i drugih pravosudnih organa koji imaju ustavnu i zakonsku nadležnost da tumače i primjenjuju pozitivno pravo Bosne i Hercegovine kao i relevantno međunarodno pravo. Taj sistem je složen i direktno je ovisan o ustavnom poretku Bosne i Hecegovine. Na taj način pravosudni sistem se u funkcionalnom smislu može posmatrati (I) na državnom nivou i (II) na entitetskom nivou. Pravosudne institucije na državnom nivou, pored Ustavnog suda Bosne i Hercegovine koji je uspostavljen Aneksom IV Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, rezultat su opsežnih reformi preduzetih u sektoru pravosuđa u periodu od 2000. do 2006. godine. Osnivanjem Suda i Tužilaštva Bosne i Hercegovine, uveden je sistem imenovanja nosilaca pravosudnih institucija u cijeloj zemlji. Također, primjetni su i pravosudni sistemi u entitetima Federacija Bosne i Hercegovine i Republika Srpska, koji se sastoje od ustavnih sudova, vrhovnih sudova, kantonalnih (okružnih) sudova i općinskih sudova. Uzimajući u obzir poseban status Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine primjećuju se i pravosudne institucije te administrativnoteritorijalne jedinice Bosne i Hercegovine. Na kraju izlažu se izazovi pravosuđa Bosne i Hercegovine.

REPUBLIKA SRPSKA

Author(s): Sanja Golijanin / Language(s): Bosnian Publication Year: 0

Bosna i Hercegovina je po mnogo čemu specifična država koja se sastoji od dva entiteta: Republike Srpske i Federacije Bosne i Hercegovine. Bosna i Hercegovina se zasniva na principu ravnopravnosti dva entiteta i tri konstitutivna naroda. Entitet Republika Srpska ima sve državne funkcije i nadležnosti osim onih koje su Ustavom Bosne i Hercegovine izričito date njenim institucijama. Prihvaćen je princip podjele vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku. Zakonodavnu vlast vrši Narodna skupština i Vijeće naroda Republike Srpske, izvršnu Vlada Republike Srpske i sudsku osnovni, okružni i Vrhovni sud. Predsjednik Republike Srpske predstavlja Republiku i izražava njeno jedinstvo. Zaštitu ustavnosti i zakonitosti obezbjeđuje Ustavni sud Republike Srpske. Prihvaćeni sistem podjele vlasti ima elemenata parlamentarnog i predsjedničkog sistema. Konstitutivnost Srba, Bošnjaka i Hrvata predstavlja temelj bosanskohercegovačkog društva. Odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o konstitutivnosti triju naroda na teritoriji Bosne i Hercegovine predstavlja ključnu odluku za čitavo današnje ustavno uređenje kako Bosne i Hercegovine tako i njenih entiteta.