![Játsszuk azt, hogy játszunk](/api/image/getissuecoverimage?id=picture_2010_19487.jpg)
We kindly inform you that, as long as the subject affiliation of our 300.000+ articles is in progress, you might get unsufficient or no results on your third level or second level search. In this case, please broaden your search criteria.
The word “synesthesia” was largely employed to designate the re-foundation of the relationship between music and painting, especially by the current of symbolism, in order to overcome “the lack of a common principle, available in the earlier paradigm through the notion of imitation”. In a broader perspective, it invites to re-think the function of art: is it intended only for sight or an experience of sensitive immersion attracting all senses? The title of the current study, taking up the title of Éluard’s book, Donner à voir, highlights this double meaning. I intend to consider it by a comparison between two texts of poets who praise the work of the painter Wifredo Lam: this comparison challenges the relationships of the subject and his surrounding world. I intend to demonstrate that the approach to painting by the French poet René Char, even when he pays tribute to the very painters celebrated by the surrealist André Breton, sets a different relationship with art. Against the visual fascination of Breton, against his denial of music, against his despise of the tangible aspect of painting, Char considers painting as a concrete art that encompasses other senses than the eye. Such an idea of the visual arts is to me one of the very characteristic of Char’s aesthetics and one of the important stakes of the dialog it follows with surrealist aesthetics. My study relies on contemporary art theories, notably those of Duthuit and of Tzara, which set in a wider context the optical primacy of the relationship to the visuals arts in France in the 20th century and which put it into the perspective of the art of non-occidental civilizations. I also call for the contribution of philosophers and historians such as Gumbrecht and Jolles.
More...
Gherasim Luca’s work as a poet and as an artist was greatly influenced by Victor Brauner and Ilarie Voronca’s theories. His work was displayed to the viewer in the exhibition “Présentation de graphies colorées de cubomanies et d’objets”, that took place in Bucarest, in January 1945. Through this exhibition, both Gherasim Luca – with his cubomanie or the “Objets Objectivement Offerts” – and Dolfi Trost will lay stress on the desire to create new images bias a new creating process, of which the surrealist coincidence and automatism take a great place. This practice and the poetry lead one to reconsider the notion of composition, which can be understood in its literal meaning (to put down together and so to re-assemble), and to wonder what articulation can be made between sight, hearing and touch. By means of a comparative reading of samples taken from Gherasim Luca’s cubomanies after the 1960’s and his texts published in France after 1945, we will have to establish how the cubomanie and the poetical writing interact and communicate, how it partakes of a world and life reinvention, but also how this practice manages to recreate to some extent a contemplation of the self-fragmentation, and is also a solution to trigger the numerous reflects of the reality, in his works.
More...
Whether we talk about genuine “synesthesia” in the context of scientific research or just exploring general realms of perception, it still remains a fascinating phenomenon. This article focuses on works that unify the senses, drawing a somewhat historical sketch, a commentary upon the thin line between highbrow art and popular forms of art. The compelling “synesthetic experience” can also be found in the uneven mixture of image and words, thus suggesting different points of departure for further projects.
More...
This essay analyzes the innovative way in which Norman Manea redimensions the categories of Proustianism (involuntary memory, stream of consciousness) and begins with the investigation of a few representative short stories from the well-known volume October, Eight O’Clock. The close-reading follows the subjective narrative but undetermined voice, along an epic journey in which the protagonist regains his memory through a synesthetic and also traumatic adaptation to reality.
More...
For Schopenhauer, the opposite of the sublime is the “charming and attractive” (das Reizende – in the translation of R. B. Haldane and J. Kemp). Objects of art – especially paintings and sculptures – should never excite the appetite for the things they are representing. Especially the representations of erotic scenes are supposed to “arouse” the Will. But there is also another possibility to affect the Will through the “negative species of the charming or exciting” (das Negativ-Reizende), method which is even more reprehensible; “this is the disgusting or the loathsome” (das Ekelhafte). Since all the senses are involved, this emotion could be considered as the perfect realization of synesthesia. It constitutes de facto the negation of all aisthesis (perception in the sense of aesthetic contemplation), but merely since the experience of most overwhelming emotion, anti-asithesis precedes – as a consequence of the fall from Paradise – all kind of aesthetics meaning distinction by taste. The relationship between the Apollonian and Dionysian established by Nietzsche is almost the first theoretical approach taking into consideration the phenomenon of anti-aisthesis. Ancored in the tradition of nietzschean aesthetics, philosophers like Levinas, Sartre, Bourdieu or Deleuze continue to develop the existential analysis of works of art and literature.
More...
Riječ postmoderna, u semantičkom smislu - umjetnički pravac suprotan ortodoksnom modernizmu, postaje aktualan u razdoblju 1976. godine, a usvojeni izraz primjenjivan je za svaku građevinu koja je izgledala drukčije od, kako bi to rekao Charles Jencks - pravolinijskih kutija internacionalnog stila.
More...
Američkog slikara Edwarda Hoppera, koji je početkom listopada 2008. bio predstavljen bečkoj publici na izložbi u Kunsthalleu,pratio je glas dobrog poznavatelja filmskog medija. Preminuo je 1967. u 85. godini, a iza sebe je ostavio velik broj platna s prikazima opskurnih soba i kuća, najčešće na osami, koje su mogle poslužiti (i služile su) kao izvrsna ambijentalna rješenja za scene u noir filmovima njegova vremena i kasnije. Sedam godina prije slikarove smrti (1960) majstor trilera Alfred Hitchcock spomenut će kako mu je Hopperova slika iz 1925. (Kuća uz željezničku prugu) poslužila kao predložak za gotičku kuću na brijegu u filmu Psiho.1 U nju je Norman Bates (Anthony Perkins) svako malo trčao kako bi s mrtvom majkom vodio žučne rasprave o ženama–gostima njegova motela.
More...
Mlada sarajevska umjetnica Šejla Kamerić (1976) u Bruxellesu će početkom veljače primiti uglednu nagradu Europske zaklade za kulturu. Za svoj dosadašnji umjetnički aktivizam primit će nagradu koja nosi ime nizozemske princeze (Routes Princess Margriet Award) i u tome ima određene simbolike, s obzirom na to da je njezinu umjetničkom uspjehu kumovao pogrdan natpis nepoznatog nizozemskog vojnika u jednoj baraci u Srebrenici. Crno–bijeli plakat pod nazivom Bosanska djevojka (2003) s umjetničinim portretom i šturim opisom općih karakteristika bilo koje bosanske djevojke (bez zubi... brkovi... smrdi ko vrag) preko noći je prerastao lokalne okvire i postao sinonim za suvremenu umjetničku klimu u jugoistočnoj Europi. Osim što se plakat našao na ulicama i u galerijama svih važnijih europskih središta, upečatljivi je dio kolekcije zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti.
More...
Prije dvije su godine bečki Kunsthalle i liverpoolski Tate organizirali ambicioznu izložbu pod nazivom Ljeto ljubavi — Psihodelična umjetnost šezdesetih. Sredinom svibnja ove godine bečka je izlagačka kuća, ovaj put samostalno, u svom aranžmanu, pokrenula sličan ambiciozan projekt pod nazivom Punk. Nitko nije nedužan (Punk. No One is Innocent). Dakle, u istoj dvorani na gornjoj etaži, samo dvije godine poslije.
More...
Dvije su se recentne izložbe u Beču dotaknule društvenih previranja u Meksiku sredinom dvadesetih godina prošloga stoljeća i kasnije. Povezuju ih žene koje su se svojedobno poznavale i u čijim su biografijama politički aktivizam i umjetnost bili sudbinski isprepleteni. Obje su bile naklonjene društvu proletera pa su shodno tomu, više ili manje učinkovito, razvijale svoja umjetnička uvjerenja. U godinama novoga tisućljeća mediji su senzibilizirali javnost za njihove sudbine. Ipak, iznenađujuće snažna recepcija danas ne bi bila moguća bez šire promjene javnog interesa, bez otkrivanja egzotičnih pikanterija u životima obiju žena te njihove predanosti umjetničkom poslu i aktivizmu, kao i vječnoj potrebi svakodnevice za radikalnim uzorima iz prošlosti. Dakle, pod sloganom »Frida Kahlo susreće Tinu Modotti« dvije su institucije u službi umjetnosti — jedna je Bank Austria Kunstforum, a druga Kunst Haus Wien — odlučile spojiti dva lika iz prošlosti čije su se životne putanje svojedobno preplitale u boemskom i agitatorskom ozračju Ciudad de Méxica.
More...
Pripreme za nastup Ivane Franke na 52. međunarodnoj izložbi u Veneciji trajale su samo tri mjeseca. U tom razdoblju trebalo je ponuditi takvo rješenje koje će zadovoljiti stroga pravila umjetničkog ponašanja u prizemlju Palazzo Querini Stampalia — taj prostor inače podliježe nadzoru talijanskog Zavoda za zaštitu spomenika. Osim toga, hrvatska je umjetnica plan useljenja tražila u krajnje neprikladnim uvjetima, u vrijeme kada su trajali završni radovi na obnovi Area Carlo Scarpa.
More...
Na ovogodišnjem Venecijanskom bijenalu Ilja Kabakov ne izlaže. Izlagao je na nekoliko prethodnih, čak je u sklopu jubilarnog, 50.izdanja te manifestacije zajedno sa suprugom Emilijom na trećem katu Palazzo Querini Stampalia postavio izložbu intrigantnog naziva Gdje je naše mjesto. Ondje se trenutno može razgledati samostalna izložba Mone Hatoum (Palestinka rođena u Beirutu) pod nazivom Interior Landscape. I premda nije stavljena na popis popratnih zbivanja, njezin naziv kao i autoričina strategija bliski su središnjoj ideji proizvodnje paralelnih svjetova, kojom je umjetnički direktor ovogodišnjeg Bijenala Daniel Birnbaum želio preusmjeriti žarište interesa publike i struke na karizmatičnu autorsku praksu. U dobroj vjeri kako su fikcija i kreacija njezini presudni elementi, uz blagu rezervu prema socijalnom umjetničkom angažmanu, koji se već niz godina guši u osrednjim ili gotovo nikakvim rezultatima.
More...
Proljeće i ljeto 2011. pokazalo se idealnim za obilježavanje godišnjica — u Zagrebu pedesete obljetnice od izlaska prvog broja časopisa Gorgone u travnju i začetka međunarodnog projekta Novih tendencija u kolovozu, u Beču Gagarinovog putovanja Zem ljinom orbitom u travnju 1961. Kunsthalle je tematsku izložbu posvetio prvom letu u svemir, dok je Albertina već krajem veljače u donjim galerijama privremeno smjestila dvadesetogodišnji opus Mela Ramosa, jednog od nositelja američkog pop– arta sa Zapadne obale SAD–a. Na prvi se pogled čini kako Ramos nema veze s rusko–američkim rivalstvom u osvajanju svemira, osim što je bio svjedok burnog razdoblja, postavljajući istodobno temelje onoga što će mu uskoro, nekoliko godina kasnije, obilježiti umjetničku karijeru.
More...
Pripremajući se za pisanje teksta u povodu retrospektivne izložbe Ivana Ladislava Galete u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti, usnuo sam san o tome kako njegov umjetnički materijal obavezno moram usporediti s cunamijem koji je nakon snažnog potresa u proljeće ove godine poharao japanske otoke. Doista neobična usporedba, no kako je potaknuta snom nikako je nisam mogao zanemariti. Nisam je mogao zanemariti već zbog činjenice što je hrvatski multimedijski umjetnik naklonjen zenbudističkoj misli i stoga što je u jednom od filmskih eksperimenata loptu za vaterpolo stavio u središte ekrana i čvrsto je fiksirao, zbog čega su svi okolni sudionici u filmu morali mijenjati mjesta i prilagođavati se novom rakursu.
More...
Svaki put kada se povede razgovor o aktualnom europskom slikarstvu najčešće se, uz Gerharda Richtera, spominje ime Belgijanca Luca Tuymansa (1958). Činjenica je da njegova strategija nikoga ne ostavlja ravnodušnim, ni povjesničare umjetnosti, niti mlađe kolege. Zašto je tome tako lako se može provjeriti u budimpeštanskome Műcsarnoku (Umjetničkom paviljonu) do 10. veljače, gdje trenutno traje njegova retrospektiva. Ona će se krajem drugog mjeseca preseliti u München (Haus der Kunst), a tijekom ljetnih mjeseci otputovat će u Varšavu u Nacionalnu umjetničku galeriju Zacheta. Umjetnikovim retrospektivama tu nije kraj, jer je za proljeće 2009. godine već najavljena nova serija po sjevernoameričkom kontinentu. Najprije u Muzeju moderne umjetnosti u San Franciscu, zatim slijedi postav u Wexner centru za umjetnost u Columbusu (Ohio) te Muzeju umjetnosti u Dallasu (Texas).
More...
Poruke poput Čitajte Prousta i Lisez Mallarmé ovih se dana mogu vidjeti u izlogu Galerije Franka Elbaza. Rujanski termin u pariškoj galeriji rezerviran je za Vladu Marteka i to je prvo šire predstavljanje hrvatskog umjetnika u francuskoj metropoli. Autor koji sebe rado naziva predpjesnikom ne prestaje voditi dijaloge s mrtvim književnicima (osim navedenih: Rimbaud, Majakovski, Breton, Éluard) kako bi tradiciju »etičnost ispred estetike«, čiji korijeni sežu još u modernizam i dublje u prošlost, nesmetano nastavio u vremenima koja gotovo više i ne mare za sličnu dvojbu.
More...
Zašto je umjetnička strategija Martina Kippenbergera iz godine u godinu sve interesantnija muzejima i galerijama diljem svijeta? U ožujku ove godine (2007) navršilo se deset godina od njegove smrti, a ostavština njemačkog umjetnika rođenog u Dortmundu 1953. ne prestaje izazivati zanimanje struke te istodobno raste broj njegovih poklonika među posjetiteljima kulturnih institucija. Inteligentni strateg koji za života nije uspio uvjeriti velike muzejske kuće u svoju osobitost, odjedanput je u istim institucijama postao omiljena i poželjna osoba. Je li možda u pitanju dobro poznata teza kako je »mrtav umjetnik najpoželjniji umjetnik « pa se njegova ostavština doslovce može razvlačiti na sve moguće načine, a da pritom hiperproduktivna, ponekad drska i vrlo zahtjevna osoba ne stvara dodatne probleme? U svakom slučaju s »mrtvim umjetnikom« lakše se izlazi na kraj, pa je stoga i razumljiv pokušaj intendanta Kunsthausa Petera Pakescha da s timom stručnjaka na gornjoj etaži svoje institucije u Grazu u vrijeme Štajerskih jeseni otvori poglavlje na temu etičkih i humanih vrednota u Kippenbergerovu radu. Dakako, taj posao nije bio nimalo lak, s obzirom na opće poznatu egocentričnost i snažnu samopromotivnu crtu u umjetnikovu karakteru.
More...
Čini se kako je ambiciozna izložba na dvije etaže u Kunsthausu u Grazu — Screening Real i Painting Real, ili u prijevodu Ekraniziranje stvarnoga te Slikanje stvarnoga — u službi američke promocije jednog od najutjecajnijih umjetnika u drugoj polovini XX. stoljeća. Prema riječima organizatora, prva polovina prethodnoga stoljeća je Picassova, a druga, dakako, Andyja Warhola, kome se uz titulu kralja pop–arta komotno može prišiti još jedna — »tajkun pasivnosti«.
More...