Author(s): Kemal Musić / Language(s): Montenegrine
Issue: 95-96/2024
Poznavao sam Aliju Džogovića. Pjesnika. Dobrog pjesnika. Sretali smo se u Novom Pazaru. Pričao mi je o Izetu Sarajliću. O Izetovom bluzu. O tome, kako bi bilo dobro znati kuda će poslije nas naše duše. Pričao mi je o tome kako je Materidža njegova, Alijina, inspiracija. Kako je po kamenu Materidže ispisivao znakove. Linije i crte svjetlosti u tami, njenu bijelu put i njen mir u tišini kamena. Pričao mi je, tamo u Novom Pazaru, o Materidži, kao o Majci. Kao o Ocu. Kao o Kući. On, Pisar Knjige, Alija Džogović, je pričao, a ja sam ga slušao, ne prekidajući ga, iako sam znao za tu njegovu Materidžu. Sto puta sam tamo, na proplanku Materidže, igrao lopte. Odzvanjale su stijene unaokolo. Orlovi izlijetali iz kamenih pukotina i stapali se sa nebesima iznad proplanka. Pričao mi je Alija, tamo u Novom Pazaru, o Materidži, a ja pomislih da je jedan od onih veličanstvenih orlova, možda, on. Ali ne rekoh ništa. Jazuk je bilo prekidati Alijinu besjedu. Šteta je bilo kvariti njegov pitomi glas. Jer, kad bi počeo besjediti o Materidži, Laholu, Ocu, Majci i Kući, to je kao da slušaš pjesmu Crnaca na ražanim poljima u Nju Orleansu.
More...
