Translatio sedis i uspostava novog konfesionalnog identiteta u srednjovjekovnoj Bosni
Namjera je ovog priloga – zapravo uvodne bilješke u jednu širu znanstvenu raspravu – ukazati na vanjske faktore koji su međusobnom uvjetovanošću doveli do dislokacije biskupskog sjedišta iz Bosne u Đakovo a to su: clunyjevska reforma, pravna teorija o univerzalnom papinstvu i patronatsko pravo ugarskih kraljeva. U tom okviru iskrsava problem dekonstrukcije hereze, odnosno traži se odgovor na pitanje: “Kada je hereza istinski hereza?” Ovom pitanju raste cijena ima li se u vidu narativno-pozitivistički mainstream historiografije obilježen razumijevanjem hereze iz perspektive velikih crkava od kojih je, osobito nakon raskola 1054. godine, “pravu vjeru” na temelju vjerske isključivosti svaka rezervirala za sebe. U tako zakovanoj vjersko-ideološkoj matrici “pravovjeran” se moglo biti samo vlastitim uklapanjem u jedan od postojećih blokova, svaka alternativa (opozicija) vodila je u herezu. Smještanje šizmatičke Crkve bosanskih krstjana u povijesni ovir zapadnoeuropskih heterodoksnih pokreta poput valdenza, katara i lolarda, kasnije i husita, nastalih u specifičnim vjerskim, socijalnim i političkim okolnostima srednjeg vijeka, otkriva sve njezine specifičnosti odnosno njezinu nesvodivost na te kriterije. Već sama ta činjenica, o drugim da se i ne govori, fokusira istraživačku pozornost na jedan od prijelomnih događaja crkveno-političke povijesti srednjovjekovne Bosne: na izmještanje njezinog biskupskog sjedišta na teritorij druge države (Ugarske), i lanac posljedica proistekao iz ovog historijskog čina. Je li pojava Crkve bosanske prethodila odlasku biskupa iz Bosne, je li ga ona prouzročila, ili je pak njezin nastanak posljedica tog događaja, jedno je od nezaobilaznih još uvijek otvorenih pitanja koja u stopu prate ovu raspravu.
More...