We kindly inform you that, as long as the subject affiliation of our 300.000+ articles is in progress, you might get unsufficient or no results on your third level or second level search. In this case, please broaden your search criteria.
Dr Latinka Perović je radila u Institutu za istoriju radničkog pokreta Srbije, kasnije Institutu za noviju istoriju Srbije od 1975. do 1998. godine. Njeno bavljenje istorijom društvenih ideja u Srbiji druge polovine XIX veka i rusko-srpskim vezama, tokom te 23 godine provedene u Institutu, rezultiralo je opusom od šest monografi ja (Pera Todorović, 1983, Od centralizma do federalizma: KPJ o nacionalnom pitanju, 1984, Srpski socijalisti 19. veka. Prilog istoriji socijalističke misli, 1-3, 1985, 1995, Planirana revolucija. Ruski blankizam i jakobinizam, 1988, Zatvaranje kruga. Ishod rascepa 1971-1972, 1991, Srpsko-ruske revolucionarne veze. Prilozi za istoriju narodnjaštva u Srbiji, 1994), kompletnim priređivanjem devet knjiga istorijskih izvora (pisma, članci, govori, dnevnici, uspomene, izabrani spisi: Pere Todorovića, Avrama Petrovića, Mite Cenića, Nikole Pašića), objavljivanjem više desetina studija, rasprava i članaka u zbornicima i naučnim časopisima u zemlji i inostranstvu, velikim brojem predgovora i pogovora u izdanjima istorijskih izvora za XIX i XX vek drugih autora kao i nizom prikaza istoriografskih dela. Dr Latinka Perović je održala takođe i veliki broj predavanja u zemlji i inostranstvu, učestvovala na međunarodnim i domaćim naučnim skupovima i bila promotor novih istoriografskih izdanja. Svojom ukupnom delatnošću ona predstavlja jednog od najplodnijih saradnika Instituta u njegovoj pedesetogodišnjoj istoriji.
More...
U izveštaju koji sledi a koji se bavi uzrocima ubistava i kretanja izbeglica na Kosovu u periodu od marta do juna 1999. godine, potvrdili smo i proširili rezultate koje smo izneli u analizi iz 2002. godine. Opisujemo revidiranu i proširenu analizu mogućeg kauzalnog odnosa između dejstava OVK /Oslobodilačke vojske Kosova/ ili NATO snaga i perioda tokom kojih su ubistva, odnosno kretanja izbeglica dostizala najvišu vrednost. Obrazlažemo zašto je naša shema obeležavanja bila namerno konzervativna, kako bi se na najbolji mogući način ispitale tvrdnje da su OVK ili NATO bili glavni uzrok ubistava i kretanja izbeglica. Kao što ćemo prikazati, uz minimalan broj verovatnih pretpostavki, naši zaključci biće još čvršći. Naš zaključak prikazuje da uključivanje kompleta podataka o nestancima, identifikaciji posmrtnih ostataka i migraciji ne menja bitno naše prethodne rezultate. Ovim izveštajem potvrđujemo naše zaključke iz 2002. godine: smatramo da podaci ne idu u prilog tvrdnjama da bi OVK ili NATO mogli biti značajan uzrok ubistava i migracija na Kosovu u periodu od marta do juna 1999. Godine.
More...
U procesu europskih integracija pred pravosuđe je postavljen niz zadataka vezan uz neistražene ratne zločine . Nakon izbora 2000., okretanja Republike Hrvatske prema Europskoj uniji i potpisivanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju u listopadu 2001. godine, blagotvoran utjecaj procesa pregovora na kvalitetniji rad institucija i nagovještaji njihove reforme, nije izostao. No, olako dana predizborna obećanja o raskidu s nasljeđem političkih intervencija u rad pravosuđa i izgradnji institucija pravne države, teško su se pretvarala u konkretne mjere. Kontekst za učinkovitije procesuiranje ratnih zločina stvaran je međudjelovanjem novoizabrane socijaldemokratsko-liberalne koalicijske vlasti te politike uvjetovanja Europske unije poticanjem suradnje s Međunarodnim kaznenim sudom za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji (u nastavku MKSJ) i intenziviranje postupaka od predistražnih radnji do suđenja u RH. Nakon manjkavih i etnički pristranih istraga ratnih zločina u devedesetima, pravosuđe je napravilo određene iskorake. To se primjerice očitovalo okončanjem istrage zločina nad srpskim civilima u Gospiću, podizanjem optužnice i suđenjem pred Županijskim sudom u Rijeci, čiju je presudu Tihomiru Oreškoviću, Mirku Norcu i Stjepanu Grandiću, koji su zbog ratnih zločina nad civilnim stanovništvom osuđeni na 15, 12 i 10 godina, u lipnju 2004. potvrdio Vrhovni sud RH. Kako bi se okončale predistražne radnje u svim postupcima zatvorenima u ladice, poput zločina nad civilima u Sisku ili poduzele ozbiljne istrage za još uvijek neistražen zločin u Bogdanovcima, bilo je potrebno više od uspješnog okončanja jednog oglednog postupka. Unatoč tome što su birači ovlastili novu garnituru vlasti za promjene, postavlja se pitanje u kolikoj su mjeri institucije iskoristile jedinstvenu priliku za reformu.
More...
Devedesetih godina 20. stoljeća za ratne su zločine procesuirani gotovo isključivo pripadnici srpskih postrojbi. Uvažavajući činjenicu da su se suđenja održavala u teškim uvjetima rata i poraća, u situaciji u kojoj je primjena ratnog prava u praksi predstavljala momentum novum za pravosudne aktere, vrlo su često provedena neprofesionalno i etnički pristrano te uglavnom u odsutnosti optuženih. Na temelju nepreciznih optužnica, koje su često uključivale na desetke optuženika, bez dostatnih dokaza i adekvatne obrane, donošene su osuđujuće presude koje su vrlo često bile šturo obrazložene, s vrlo visoko odmjerenim kaznama. Kako je prevladavajući stav političkih i pravosudnih elita u to vrijeme bio da se u obrambenom ratu ne mogu počiniti ratni zločini, izostalo je procesuiranje zločina koje su počinili pripadnici hrvatskih postrojbi. Ako su i procesuirani, pripadnici hrvatskih postrojbi procesuirani su za kaznena djela ubojstava, iznuda, protupravnih uhićenja i krađa. U nastavku ćemo iznijeti nekoliko primjera sudskih postupaka vođenih devedesetih godina. Kako procesuiranja navedenih zločina nisu okončana do 2000. godine, navest ćemo što se u predmetima događalo do današnjih dana.
More...
S određenim vremenskim odmakom i zbog toga, čini mi se, s većom objektivnošću mogu iznijeti svoje opservacije na događaje vezane uza suđenja za ratne i slične zločine te postupanje sudova koji su u uskoj vezi s ratnim sukobima na području suda na kojemu sam zaposlena, Županijskom sudu u Splitu. Ratni se zločini (i kolokvijalno i teoretski) definiraju kao kaznena djela koja podrazumijevaju napad na civilno stanovništvo, naselje ili pojedine civilne osobe, ubijanje, mučenje, namjerno nanošenje tjelesnog ili duševnog bola drugoj osobi, preseljenje, prisilno prevođenje na drugu vjeru, prisiljavanje na prinudni rad, pljačkanje imovine stanovništva i slično. Slučajeve o kojima pišem, kao i atmosferu koja je vladala u pravosuđu za vrijeme Domovinskog rata i neposredno nakon njegova okončanja, izložit ću redom, onako kako sam ih u svom sjećanju zadržala.
More...
Ne dovodeći u pitanje činjenicu da je Vojno-redarstvena akcija Oluja (u daljnjem tekstu VRA Oluja) bila legitimna operacija kojom je Hrvatska vojska oslobodila velik dio do tada okupiranog hrvatskog teritorija, ovaj tekst želi naglasiti činjenicu da su zločini koje je hrvatska strana počinila nad domicilnim srpskim stanovništvom tijekom i neposredno nakon VRA Oluja sustavno zataškavani i u kolektivnom pamćenju potiskivani, i to propagandom s najviših instanci vlasti. Akcija kojom je Republika Hrvatska, u razdoblju od 4. do 7. kolovoza 1995. godine, oslobodila gotovo 20 % svoga teritorija, značila je kraj paradržave hrvatskih Srba, tzv. Republike Srpske Krajine (u daljnjem tekstu: RSK), čiji se režim temeljio na brojnim zločinima počinjenim protiv hrvatskih civila i na politici etničkog čišćenja i zatiranja hrvatskog identiteta. To su potvrdile presude političkom i vojnom vodstvu RSK, izrečene pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju (u daljnjem tekstu: MKSJ), ali i presude hrvatskih sudova pripadnicima odnosne paravojske i paramilicije. U ratu, koji je osim elemenata građanskog rata, manifestiranih oružanim sukobom etničkih Hrvata i etničkih Srba (i jednih i drugih građana Hrvatske), bio obilježen agresijom Srbije i Crne Gore na RH te njihovom vojnom i logističkom podrškom pobunjenim Srbima, u borbi za vlastitu slobodu počinjeni su brojni zločini nad pripadnicima srpske nacionalne manjine. Velik broj tih zločina dogodio se upravo za vrijeme i nakon VRA Oluja i do današnjega dana ostao je neprocesuiran.
More...
Sukobi na području bivše SFRJ početkom 90-ih godina 20 stoljeća od mnogih njezinih građana stvorili su žrtve i svjedoke najstrašnijih zločina počinjenih teškim kršenjem međunarodnog humanitarnog i ratnog prava. Vrlo se često radilo o izrazito ranjivim skupinama poput djece, staraca i žena. Odluka o osnivanju Međunarodnog kaznenog suda za ratne zločine počinjene na području SFRJ (u daljnjem tekstu MKSJ), značila je put k smirivanju tih sukoba. Mnogi svjedoci i žrtve, svjedočeći na sudu, pomogli su međunarodnoj zajednici da sazna istinu o strašnim zločinima počinjenim na području SFRJ. Podrška specifičnim skupinama u društvu već je bila razvijena u velikom broju država manjim brojem organizacija za pomoć žrtvama, no podrška žrtvama i svjedocima pred MKSJ-om zahtijevala je novi, jasniji i uređeniji pristup jer se prvi put pružala neposrednim žrtvama i svjedocima ratnih sukoba. Haški je tribunal već od osnivanja vodio posebnu brigu o žrtvama i svjedocima koji su trebali svjedočiti u postupcima pred tribunalom.
More...
Uništiti baštinu znači pokušati modificirati, falsificirati, osakatiti, odstraniti i, in ultima linea, ubiti identitet društvene grupe kojoj ona pripada. Raznolikost društvenih grupa reflektira se u mnogostrukosti njihovih identiteta. Identitet predstavlja dinamičnu i slojevitu kategoriju za koju vrijedi pravilo da različite situacije aktiviraju različite vrste i različite segmente identiteta. U toj dinamici društvenih odnosa, identiteti se međusobno sukobljavaju. Identiteti, a time i baština kojom se oni manifestiraju, postaju posebno ugroženi u revolucijama, ratovima, socijalnim previranjima i drugim promjenama težišta društvene moći. Iza sustavnog uništavanja baštine, obično stoji grupa s dovoljno jakom pozicijom moći, koja je u stanju nametnuti se kao dominantna i osigurati si legitimitet i legalitet svojih postupaka.
More...
Place: Zagreb; Date: 26. September, 2013.
More...
U svom radu autorica prati zakonodavnu aktivnost ZAVNOBiH-a i vlade koja je nastala u okviru njega i prati proces stvaranja nukleusa kasnijeg bosanskohercegovačkog pravnog sistema, ukazujući na njegova načela, postepeni rast i preciziranje pravnih odnosa, vrsta i sadržaja zakona koji su donošeni, te daje ukupnu sliku koju je takva aktivnost ZAVNOBiH-a proizvela u oblasti o pravnog poretka u zemlji.
More...
U radu “Agresija na BiH – negacija ZAVNOBiH-a” se kroz više aspekata sagledava u kojoj mjeri je agresija na BiH, u periodu 1991-1995., doprinijela destrukciji odluka i duha ZAVNOBiH-a. Ovo polazno stanovište je testirano na pojavi velikodržavnih projekata, krizi jugoslovenskog društva u kontekstu opšte svjetske krize socijalizma, stvaranju nacionalnih država na tlu bivše Jugoslavije, pojavnim oblicima nacionalizma i drugih retrogradnih ideologija, te pojavi neofašizma. Posebno su negirane odredbe Rezolucije ZAVNOBiH-a od 26. novembra 1943. i Deklaracije ZAVNOBiH-a o pravima građana Bosne i Hercegovine, od 1. jula 1944. S tim u vezi, naročito je u koincidenciju dovedena agresija i negiranje odluka pomenutih dokumenata da narodi BiH ne žele više povratak starog stanja, ravnopravnost Srba, Muslimana i Hrvata BiH, koja je njihova zajednička i nedjeljiva domovina; sloboda vjeroispovjesti, savjesti, zbora, dogovora, udruživanja i štampe, i dr. Agresija je značila i negaciju svih tekovina ZAVNOBiH-a, koje su se manifestovale u multietničnosti, multikonfesionalnosti i multikulturalnosti. Izvršen je atak na državu BiH, ravnopravnost njenih naroda, toleranciju i suživot. Na djelu su različiti oblici zločina, kršenje ljudskih prava i sloboda, te destrukcija ustavnopravnog poretka BiH, svojevrsni urbicid i stvaranje etnički čistih teritorija, sa neviđenom propagandom i populizmom.
More...
From the start of the uprising in summer 1941, the Communist Party of Yugoslavia conceived of the People’s Liberation Struggle in Bosnia-Herzegovina as a specifically Bosnian-Herzegovinian liberation struggle, waged under Bosnian-patriotic slogans. Nevertheless, the status of Bosnia-Herzegovina within the future Yugoslav state was not definitely resolved until November 1943. This period – autumn 1943 – witnessed the mass influx of Muslim Bosniaks into the People’s Liberation Movement, definitely transforming it from a movement that was overwhelmingly ethnic-Serb in composition into one that had a large Muslim Bosniak component as well. A decisive catalyst for the mass entry of Muslim Bosniaks in East Bosnia into the NOP was the fear among them that Hitler would cede East Bosnia to Nedić’s Serbia, thereby establishing a Great Serbia in which the Muslim Bosniaks would be subjected to genocide. The KPJ, by championing Bosnian-Herzegovinian self-determination, was able to win over a large part of the Muslim Bosniak population that feared the Great Serbian threat. This paper will look at the relationship between the Great Serbian threat and the influx of Muslim Bosniaks into the NOP during 1943.
More...
The fundamental principles of the renewed statehood of Bosnia and Herzegovina were defined by the decisions of ZAVNOBIH (The State Antifascist Council for the National Liberation of Bosnia and Herzegovina) and improved within the constitutional-legal and political construction of the Republic as an equal member of the Yugoslav Federation from the First Session of ZAVNOBIH in Mrkonjić-Grad on 25 November 1943 to the constitutional amendments adopted in 1990 according to which it is defined as “a democratic sovereign state of equal citizens, the people of Bosnia and Herzegovina – Muslims, Serbs, Croats and other people and nations who live in it”. The author is engaged in how these principles were represented and articulated in the attitudes of the Presidency of Bosnia and Herzegovina during the peace negotiations conducted in various formats of the International Conference on the Former Yugoslavia in the period from February 1992 to November 1995, by negotiators and international peacekeepers, as well as their compatibility with the constitutional-legal basis of individual peace plans for Bosnia and Herzegovina.
More...
Along with the formation of the Kingdom of SHS, the policy of denying the historical specialties and integrity of Bosnia and Herzegovina continued in the new state legal framework and changed historical circumstances. By introducing the “Six days of January” dictatorship in 1929, the policy of decommissioning of the territorial integrity of Bosnia and Herzegovina was formalized and the culmination of the denial of the historical, state-legal and political-territorial entity of Bosnia and Herzegovina occurred through the signing of the Cvetković-Maček agreement in 1939. The denial and destruction policy of Bosnia and Herzegovina continued to carry out the Ustasa and Chetnik movements in the Second World War. The common position of the protagonists of the Greater Serbia and Croatian politics in the interwar and war period was a sharp opposition to any idea that envisioned a territorially integrated and autonomous Bosnia and Herzegovina. Criminal ideologies and the policies of destruction of Bosnia and Herzegovina were opposed by anti-fascists from all the people of Bosnia and Herzegovina. At the ZAVNOBiH sessions, they restored Bosnia and Herzegovina’s statehood and created joint federal units with joint forces, which became part of the Democratic Federal Yugoslavia in the second session of the AVNOJ with the political will of the Bosnian delegates. The decisions of the ZAVNOBiH constituted a historical negation of the great state policies of the division and destruction of Bosnia and Herzegovina. They made possible the resurgence of the former Bosnian state and provided it with the necessary state-legal and political elements for its renewed existence after the collapse of the medieval Bosnian state in 1463. In short, the anti-fascist forces restored the territorial integrity and statehood of Bosnia and Herzegovina at the ZAVNOBiH sessions. By adopting the first Constitution after the end of the Second World War, Bosnia and Herzegovina defined its internal organization, the highest legal act, in accordance with the political and economic conditions at that time. It is defined as the nation’s republican state which had sovereign rights and statehood. By the adoption of the first post-war constitution of the People’s Republic of Bosnia and Herzegovina, the construction of the state of Bosnia and Herzegovina was completed.
More...
The historical decisions made at the assembly of AVNOJ and ZAVNOBIH, regardless of the socio-political context of their interpretation, represent permanent values of anti-fascist voices from Bosnia and Herzegovina at the midst of World War II. These were the steps that preserved the inner being of Bosnia and Herzegovina and the connection of its all centuries old symbols. The dynamics of memories and public perception of significant dates have been altered due to changes in the value of the political framework in the socialist and post-socialist period. In the case of AVNOJ and ZAVNOBIH, different treatment of events can be seen related to state holidays. The Yugoslav culture of memory included all segments of society, in order to shape the formative forces of the desired articulation of remembrance. The historical places are shaped in places of memory, in which deep symbolic connections. Such is an example can be followed Bihać, Mrkonjić-Grad and Jajce, as well as the events which have been organized for the purpouse of among anniversaries in these cities. State holidays and commemorative dates were in the crisis during the time dissolution of Yugoslavia and in clash of overall legacy of communism. In the period of democratic changes, the coarse selection, partial or complete rejection and denial has occurred. AVNOJ’s current socio-political context has become completely useless, while ZAVNOBIH has been perceived in three ways in the 1990s in Bosnia and Herzegovina. The ethnic divisions after the Dayton Peace Agreement have resulted in the relativization and denial of anti-fascist legacy and the identity of Bosnia and Herzegovina. The public monuments and spaces related to this were abused in order to deepen the national divisions and disrupt the idea of equality of citizens and nations, which was achieved 75 years ago. In this case, it is not just about transforming memories, but about undermining universal civilizational values in order to strengthen nationalisms. Such a relationship to the AVNOJ and ZAVNOBIH and their significance for Bosnia and Herzegovina points to a serious crisis of democratic values.
More...
Duboke etničke podjele i negativni historijski narativi – dodatno osnaženi institucionalnim okvirima politika – i dalje koče proces pomirenja u Bosni i Hercegovini (BiH). Lične i kolektivne traume obično se transformiraju u prepričavanje historijskih narativa i koriste za intenziviranje osjećaja neprijateljstva prema “drugima” i želje za osvetom, ometajući tako procese zacjeljivanja i društvene obnove. Snažna kultura poricanja i neprihvatanja narativa onih drugih svakodnevna je pojava, a prate je etničke i vjerske podjele, potpirivanje nesigurnosti i sve veće prijetnje budućim sukobima. Prisutna je i na individualnom i na kolektivnom nivou, jačajući tako redovnu politiku usmjerenu protiv onih “drugih.” U obrazovnim planovima i programima se izostavljaju perspektive različitih etničkih i vjerskih grupa, a historija iz devedesetih godina još uvijek nije pronašla put do školskih udžbenika (vidi dio autorice Jeftić u ovom zborniku). Uz sve ovo su prisutni siromaštvo i slab ekonomski razvoj što doprinosi stvaranju okruženja koje njeguje kulturu nasilja, umjesto nenasilja i prosperiteta. Takva atmosfera prožima društveni život, ali istovremeno otkriva višestruke oblasti za intervenciju, njene brojne izvršitelje i različite vrste u dinamičnom procesu društvene promjene (npr. Kreisberg 1991; Senehi 2002). Uprkos brojnim strukturnim i infrastrukturnim projektima kojima su ponovo izgrađene državne institucije i domovi te poboljšani uslovi za povratnike/ce, proces društvene obnove u BiH je propao što ukazuje na potrebu za različitim intervencijama u cilju pružanja novih mogućnosti za pozitivnu transformaciju. Catholic Relief Services (CRS), u partnerstvu sa organizacijom Caritas Bosne i Hercegovine, je prepoznao potrebu za interveniranjem i osmislio projekat Choosing Peace Together (Izaberimo mir zajedno – CPT) koji je finansirala Američka agencija za međunarodni razvoj (USAID) od 2009. do 2013. godine.
More...
Nakon strašnih zločina počinjenih u Bosni i Hercegovini i regiji, koji su uključivali masovna ubistva te silovanja žena i muškaraca, brojne preživjele i žrtve i dalje žive u sjeni stigme i šutnje koju su im nametnule etno-nacionalističke agende, ali i kulturne i religijske norme da bi se zaštitili ponos i čast porodica i nacija. Stvaranje i reproduciranje kulturnih i političkih narativa produbljuje traumu i patnju politizacijom i etnizacijom statusa žrtve. Prevladavajući diskurs neoliberalnih i etno-nacionalnih matrica (zlo)upotrebljava preživjele za vlastite politike i ciljeve, dok istovremeno preuzima ulogu čuvara njihovih interesa. Čitajući narative žena iz Bosne i Hercegovine (BiH), istražujem na koji je način etno-nacionalni diskurs žrtve utišao brojne žene i otuđio ih od preživjelih koje pripadaju drugim etničkim grupama. Zajedno sa neoliberalnim razumijevanjem i očekivanjima koja se pripisuju identitetima žrtve/preživjele, taj diskurs otuđuje žene iz vlastite etničke grupe jer mnoge odbijaju politizaciju iskustva i upisivanje etničkih narativa po svojim tijelima. Jedno od rješenja za nametnuto pozicioniranje i etiketiranje može biti zahtijevanje prava na samoidentifikaciju, kako navode Rebecca Stringer (2014) i Alyson Cole (2006) ili omogućavanje “oslobađajuće epistemologije” s tijelom žene kao mjestom značenja i iskustva, kako predlaže Tamy Spry (1995: 27) u svom radu na usmenoj historiji. U ovom radu razmatram: 1) politiku i etnizaciju tijela žena 2) na koji način feministička debata i jezik o žrtvi, preživjeloj i moći djelanja (engl. agency) osnažuju ili obesnažuju žene u suočavanju s vlastitim identitetima i njihovom poimanju 3) kako prevazići binarnost žrtva/preživjela koju su nametnuli međunarodna donatorska politika, nauka i ženske organizacije te kako omogućiti novi vokabular samoidentifikacije.
More...
Rat koji je u Bosni i Hercegovini trajao od 1992. do 1995. godine je ostavio preko 100 000 mrtvih, skoro polovina države je raseljena, a porodice raštrkane širom planete. Nakon rata, desetine hiljada žena su posrtale pod teretom seksualnog nasilja, gubitka voljenih osoba, finansijske oskudice i mnogih drugih traumatičnih iskustava. Kao i nakon oružanih sukoba prije i kasnije, prekid nasija nije donio trajan mir pogođenim zajednicama niti je osigurao provođenje pravde. Umjesto toga, Dejtonskim sporazumom iz 1995. godine država je podijeljena na dva polu-autonomna entiteta, te je imenovana nepredvidiva konsocijetalna vlada koja je značajnu vlast dala u ruke političkim vođama koji su i predvodili rat. Žene su izostavljene iz formalnog mirovnog procesa iako su za njih izdvojeni milioni dolara u vidu međunarodne humanitarne pomoći.
More...