Rad na suočavanju s prošlošću. Priručnik za organizacije civilnog društva
Ovaj priručnik nudi samo neke od mogućih praktičnih odgovora na pitanje kako produbiti raspravu o prošlosti u polariziranim društvima gdje je poricanje i/ili relativizacija zločina svakodnevna praksa u kojim a se puno češće od pitanja drugom čovjeku "Što se dogodilo tebi i tvojim najbližima, kako vam je bilo?", čuje povik "Jedna je istina!". Stranice pred vama napisane su za sve koji sumnjaju i propituju jednostavnu crno bijelu sliku 'bolje prošlosti', eventualno podložnu dotjerivanju i prekrajanju kako bi 'nas' pokazala u što ljepšem svjetlu, a 'njih' ocrnila. Priručnik se bavi nekim mogućim putovima prema stvaranju podrške za dokumentiranje svih činjenica, priznavanju patnje svake žrtve i preživjelog te uvažavanju dostojanstva svakog čovjeka. Ideja za priručnik rodila se na putu u Kanadu gdje sam trebala predstaviti proces suočavanja s prošlošću u Hrvatskoj i susjednim zemljama kolegama iz obje Amerike i drugih kontinenata, iz svoje perspektive. Zanimanje za naša iskustva, kako nasljednika djece koja su "s najboljim namjeram a boljeg obrazovanja" otimana iz plemenskih rezervata u blizini Vancouvera, tako i umjetnika koji u Kolumbiji rade s traumatiziranim obiteljima ubijen ih i nestalih te svećenika koji u Burundiju priprema osnivanje Komisije za istinu, kao i pozitivne reakcije iz Bjelovara, Pakraca, Osijeka i Sarajeva, ohrabrilo nas je na pisanje. Tekstovi opisuju iskustva ljudi koji su desetljećima tražili načine progovaranja o skrivenim neugodnim činjenicama i zločinima iz susjedstva. Autori/ce su se okupljali u inicijativama poput prosvjeda za vraćanje imena Trgu žrtava fašizma u Zagrebu ili Antiratnoj kampanji Hrvatske i pokretali organizacije poput Centra za mirovne studije, Delfina, Pravde i MIRamiDA Centra. Neki od njih su u nastojanju da potaknu proces suočavanja s prošlošću i ustanovljenje činjenične istine o ratu te pridonesu pomicanju javne diskusije s razine prijepora o činjenicama prema dijalogu o interpretacijama, osnovali su Documentu - Centar za suočavanje s prošlošću (u daljnjem tekstu Documenta) kako bi se sustavno bavili nasilnim naslijeđem od početka Drugog svjetskog rata. Ključni je razlog ovoga nastojanja iskustvo prešućivanja i falsificiranja ratnih zločina i ostalih ratnih zbivanja od 1941. do 2000. koje je utjecalo na noviju prošlost, kako Jugoslavije tako i post-jugoslavenskih država/društava. U tijeku svoga rada otvarali su svima mučna i važna pitanja. Iskustva koja su zabilježili nisu univerzalno primjenjiva, ali možda mogu poslužiti kao inspiracija za otvaranje dijaloga o prošlosti i primjerenim načinima pamćenja ubijen ih u različitim sredinama. Svjesni da u razmišljanju o naslijeđu prošlosti i izboru načina otvaranja teških pitanja u javnosti nema recepata, ponekad su polazili od sebe i vlastite obitelji, a ponekad su upirali prstom na globalne probleme. U vašem izboru neće biti važan redoslijed. Bez obzira hoće li vaše prvo pitanje dotaknuti osobni, obiteljski, institucionalni ili društveni krug, vodit će vas k zauzimanju stava prema nasilju i to u svim sferama. Pošto još uvijek živimo u isključivim društvima u kojima se sigurnost prečesto gradi na zatvaranju u skupine sunarodnjaka i/ili sumišljenika kojima nije stran ni radikalni nacionalizam ni ideološka isključivost ni ponižavanje ljudi druge nacionalnosti, kao ni ismijavanje ideoloških oponenata ili negiranje činjenica o počinjenim zločinima, u svom smo radu kretali od priznavanja i isticanja ljudskog dostojanstva ubijenih, stradalih, zlostavljanih, bez obzira na kojoj su se strani podjela zatekli zbog svoje pripadnosti ili geografskog usuda ili pak zbog svoga izbora i političkih uvjerenja. Možda s te vrijednosne platforme krenete i vi. Budući da je priznanje urođenog dostojanstva te jednakih prava temelj slobode, pravde i mira, sva ljudska bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima, stoji u Preambuli i Članku 1. Opće deklaracije o ljudskim pravima, usvojene i proglašene na Općoj skupštini Ujedinjenih naroda 10. prosinca 1948.. Dok je još uvijek u tijeku borba za priznavanje u nju zapisanih prava možemo se zapitati koliko će nam desetljeća trebati da ‘nova ’ prava na istinu, pravični sudski postupak, reparacije i garanciju neponavljanja zločina, koja se u tijeku posljednjih desetak godina postupno afirmiraju unutar Ujedinjenih naroda, postanu standard priznat od strane većine svjetskih država? Čak i ako je riječ o stoljeću zagovaranja, ne bi nas smjela obeshrabriti sporost pomaka, jer svakodnevno zauzimanje stava prema nasilju puno znači povrijeđenima. Čak i u vrijeme diktature sudbina stradalog postaje vidljiva kad je prepoznaju drugi, izvan neposrednog obiteljskog kruga. Izgradnja povjerenja poslije rata i sukoba neodvojivo je povezana s priznavanjem patnje žrtava iz prošlosti, a u Hrvatskoj i drugim post-jugoslavenskim zemljama još uvijek žive suvremenici tri vala nasilja, Drugog svjetskog rata, poslijeratnog vremena nasilja nad političkim neistomišljenicima i ratova devedesetih. Odluka koliko daleko u prošlost će vas odvesti propitivanja i istraživanja za koja se odlučite nije jednostavna. U društvenim procesima prorade teškog naslijeđa nasilja nije lako, a katkada ni moguće, izdvojiti samo jednu grupu zločina, posebno u prepirkama koje dotiču traumatična iskustva samih sudionika. Svaka će inicijativa za produbljivanje dijaloga o prošlosti odlučiti što bi bilo relevantno razdoblje rada u kontekstu svoje zemlje. U zemljama s naslijeđem kolonijalizma ili ropstva bit će primjerice neophodno voditi računa o još više slojeva prošlosti. U ovom priručniku autori/ce će pretežno koristiti primjere iz Hrvatske u vezi tri sloja prošlosti čiji su suvremenici još uvijek živi. U drugim će se zemljama možda biti moguće usredotočiti samo na zadnji val nasilja ili će pak biti neophodno pogledati i nekoliko stoljeća unatrag, primjerice u vrijeme početaka kolonizacije. U dosadašnjem radu pokazalo se da osobno, obiteljsko, institucionalno i društveno suočavanje s prošlošću nije važno samo zbog zaštite prava pripadnika skupina stradalih u ratovima ili političkom nasilju, već je značajno i u procesu civiliziranja društva u cjelini. Otvorena, ukljućiva društva u kojima se ohrabruje horizontalna komunikacija o svim pa i neugodnim temama su uspješnija u svim pogledima. Proradom traume kroz suočavanje s prošlošću afirmiramo ukljućivost i otvorenost društva kao opće dobro koje treba štititi. Kako god krenuli u proces suočavanja s prošlošću to će od nas iziskivati osudu raspirivanja mržnje. Hoćemo li odabrati kao svoj put unutarnje razgovore u tišini vlastitog doma ili kritično sagledavanja najvažnijih odluka vladinih institucija, prvi bi korak dakle mogla biti osuda nasilja. Hoće li ta osuda prije svega utjecati na naš odnos prema sebi i našim najbližima ili ćemo pronaći način da je izrazimo u kritičkom komentiranju funkcioniranja svijeta oko nas, manje je važno od bitnog koraka osude svakog nasilja. Doseg vaše željene intervencije, istraživanje ili akcija ovisit će o vašoj mogućnosti uključivanja i motiviranja drugih. Nije nevažno hoće li inicijativa krenuti od želje jedne osobe da zabilježi svoja sjećanja za buduće generacije, razgovora dvoje zabrinutih ili od dugogodišnjih priprema iskusnih organizatora na pokretanje istraživaćko-dokumentacijskog centra koji će moći sustavno pratiti suđenja i dokumentirati ljudske gubitke. U trenucima revolta zbog gaženja vama važnih vrijednosti odluke o nekim akcijama će biti donesene praktično u trenu, a za odluke o pokretanju novih organizacija možda će trebati više godina. No prije nego uronimo u propitivanje metoda, ipak je na mjestu pitanje svrhe, čemu uopće suočavanje s prošlošću? Jedan mogući odgovor, koji se iskristalizirao u radu organizacija za ljudska prava, je da bi smanjili teret prošlosti koji onemogućava pun razvoj stvaralaštva u ratom i političkim nasiljem obilježenim društvima. Tek otkivanjem sustavno sakrivanih i prešućivanih podataka o stradanju te postupnim prihvaćanjem činjenica o zločinima stvaramo priliku za osobno i društveno iscjeljenje, a i prostor za ostvarivanje prava mladih na učenje povijesti utemeljene na činjenicama. Priručnik su uredili Emina Bužinkić, Igor Roginek, Goran Božičević, Ana Bitoljanu i Vesna Teršelič. Sadrži tekstove o faktografiji stradanja, snimanju osobnih sjećanja, priprem i javnog zagovaranja, i praćenju suđenja. Priručnik smatramo bogatim u njegovoj različitosti stilova, pristupa, jezika i iskustava. Nadamo se da će vam biti od pomoći.
More...
