We kindly inform you that, as long as the subject affiliation of our 300.000+ articles is in progress, you might get unsufficient or no results on your third level or second level search. In this case, please broaden your search criteria.
Ideja o potrebi osnivanja Vrhovnog suda u Bosni i Hercegovini polako sazrijeva, iako je njeno začeće postojalo već u prvim godinama nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, odnosno Ustava BiH. Vrijeme je da se više i ne postavlja pitanje treba li Bosni i Hercegovini jedan Vrhovni sud, već da se pažnja stručnjaka usmjeri ka tome, koji bi to model takvog suda bio najprimjereniji njenoj strukturi i političkom uređenju.
More...
Krajem svake kalendarske godine Evropska komisija predstavlja svoj godišnji izvještaj u kojem se objašnjava politika proširenja EU kao i izvještaji o napretku u svakoj od država kandidata za članstvo u EU. Izvještaj sadrži strateški dokument o ciljevima za narednu godinu. Osim ovog strateškog dokumenta izvještaj sadrži i sažetak napretka u proteklih 12 mjeseci za svaku državu kandidatkinju i potencijalnog kandidata. Nakon zahtjeva Republike Srbije za članstvo u EU, Komisija će također u toku ove godine predstaviti paket mišljenja o spremnosti Srbije da pristupi pregovorima za članstvo. U ovom dokumentu Komisija će ponuditi detaljnu analizu zahtjeva Srbije u odnosu na kriterije usvojene u Kopenhagenu. Nakon zatvaranja pregovora o pristupanju EU sa Hrvatskom, Evropska komisija će također predstaviti formalno mišljenje u skladu sa članom 49. ugovora iz Mastrihta potvrđujući spremnost Hrvatske da potpiše sporazum o pristupanju EU. Ovogodišnji izvještaj Evropske komisije, kao i mišljenje o zahtjevu Republike Srbije, će poslužiti kao osnov za donošenje odluke Vijeća EU. Vijeće će u skladu sa rezolucijom Vijeća sigurnosti UN 1244/99 na svojoj sjednici u decembru 2011. godine jednoglasno donijeti odluku o mogućim koracima za svaku državu. U međuvremenu sve države su primile svoje godišnje izvještaje, a Komisija će i dalje nastaviti da daje podršku svim država u procesu pristupanja EU. Evropska komisija je 12. oktobra objavila ovogodišnji izvještaj o napretku prema članstvu u EU zapadnog Balkana, Turske i Islanda.
More...
Na zahtjev Naše stranke, u okviru djelatnosti CJP, napisao sam projekciju novog ustavnog modela za BiH. Projekcija je priložena u nastavku. Ustavna rješenja su predstavljena kao skup načela koja tek treba konkretizirati. Model je razrađen u formi trinaest teza. Od teze br. 6 se predstavljaju konkretna rješenja; u prvih pet teza se postavljaju terminološki i pravni standardi.
More...
Izrada Analize imala je za cilj identifikaciju neusklađnosti zakonodavstva BiH sa međunarodno pravnom stečevinom koja uređuje ovo pitanje. Postavljeni cilj nije ispunjen. Preporuke koje su date kantonima, koji imaju usvojene propise u predmetnoj oblasti, su na takvom nivou uopćenosti da je njihova formulacija u datom obliku mogla uslijediti bez ikakvog prethodnog istraživanja i analize propisa. Opći je utisak, pogotovo kada su u pitanju kantoni, da u Analizu nije uloženo mnogo analitčkog i stručnog rada. U Analizi su, uz to, u samom procesu identifikacije relevantnih propisa napravljena dva propusta. Oni su automatski doveli do promašenih i neadekvatnih preporuka kojima su identificirane nepostojeće neusklađenosti. Konkretno, u Analizi je propušteno ukazati na dva važeća zakona, na Zakon o zaključivanju i izvršavanju međunarodnih ugovora BiH i na Zakona o vlasničkopravnim odnosima FBiH (Zakon o stvarnim pravima FBiH). U Analizi se zbog toga preporučuje usvajanje Okvirnog zakona o provođenju međunarodnih ugovora u području kulture, a propis već postoji i njime su uređena pitanja koja bi trebao da regulira predloženi zakon. U tom bi smislu bilo nesvrsishodno i kontraproduktivno usvajanje Okvirnog zakona o provedbi međunarodnih ugovora u području kulture, kako to Analiza preporučuje. Posljedica bi bila suvišno i npotrebno normiranje koje bi opet vodilo do dodatnog i bespotrebnog usložnjavanja ionako složenog pravnog okvira BiH. Predmetni međunarodni ugovori nisu nikakva sui generis vrsta koja bi mogla opravdati nužnost uspostavljanja neke vrste posebnog pravnog režima. Ako postoje problemi sa postojećim zakonskim rješenjem, onda se oni moraju opisati i definirati. Upravo to u konkretnom slučaju nije učinjeno. Činjenica je da pojedini kantoni, usljed ograničenih ekonomskih mogućnosti, nisu donijeli propise iz oblasti zaštite kulturnog naslijeđa niti su uspostavili institucije za njihovu provedbu. No, pogrešan je zaključak da je navodni razlog nepostojanje mehanizama za implementaciju međunarodnih obaveza. Suština problema je u činjenici da su Ustavom FBiH kantonima date nadležnosti za koje neki od njih ne mogu osigurati finansijska sredstva. Posebno mjesto u Analizi je posvećeno ukidanju Komisije. S tim u vezi, iznešeni su argumenti koji su činjenično netačni i pravno neosnovani. Najprije se pošlo od zaključka da je Komisija privremeno tijelo na osnovi čl. 9 Aneksa 8 (kojim se propisuje zakonska mogućnost prekida rada Komisije ukoliko se tako dogovre Strane Sporazuma) pri čemu je zanemareno da Strane Sporazuma nisu postigle takav dogovor. Istim članom je u slučaju nepostizanja dogovora propisano da Komisija nastavlja svoj rad na način predviđen Aneksom 8, odnosno na isti način na koji je funkcionisala u periodu od potpisivanja Sporazuma do 2001 godine, tj. kao samostalna organizacija. Argument o privremenosti Komisije je se izvodi i iz čl. 5 Konvencije o zaštiti svjetskog i kulturnog naslijeđa, odnosno na tvrdnji da ne postoje stručni i administrativni kapaciteti Komisije za obavljanje poslova koji su joj povjereni. Pri tom nije definirano koje kapacitete institucija treba da ima kako bi ispoštovala obavezu iz predmetne konvencije, kao što ni činjenično nisu utvrđeni kapaciteti sa kojima raspolaže Komisija. Ovakav pristup je vodio do zaključka da Komisija, koja de facto raspolaže sa najvećim ljudskim resursima u ovom polju , ne ispunjava kriterij „stručnih i administrativnih kapaciteta“, a da kantoni koji nemaju službe za zaštitu naslijeđa ili sa dva ili tri uposlenika ispunjavaju navedeni kriterij. Ovdje pada u oči nedopustiva doza nedosljednosti i proizvoljnosti koja nema dodirnih tačaka sa upotrebljivim analitičkim pristupom. Pored propusta u identifikaciji relevantnih propisa, u Analizi su, na temelju čl. 2 Pravilnika o aktivnostima Komisije vezanim za međunarodnu saradnju i člana 10 Zakona o provedbi odluka Komisije u FBiH, izvedeni paušalni i pogrešni zaključci o „proširenim nadležnostima“ Komisije, te o kategoričnoj i bezuslovnoj dužnosti Federacije da osigura provedbu mjera zaštite utvrđenih odlukom Komisije. U odnosu na čl. 2 Pravilnika, Analiza je zanemarila dvije činjenice. Prva, da je formulacija čl. 2 Pravilnika, u dijelu koji se odnosi na zaključivanje međunarodnih ugovora, učešće u pregovorima, te njihovom izvršavanju, posljedica odredbi čl. 4, 7 i 28 Zakona o zaključivanju i izvršavanju međunarodnih ugovora, sa kojima je predmetna odredba u potpunoj saglasnosti. Stoga, čak i u odsustvu navedenog člana Pravilnika, Komisija, kao i drugi organi uprave, bi imala pravo i dužnost da učestvuje u pregovorima o zaključivanju međunarodnih ugovora, te da ih, u okviru svoje nadležnosti, izvršava. Druga, da poslovi međunarodne saradnje (zastupanje interesa BiH, rješavanje spornih pitanja, saradnja sa INTERPOL-om, angažman stranih eksperata za potrebe Komisije, te prikupljanje donacija) nisu nadležnosti jer se njihovim vršenjem ne rješava upravna stvar, odnosno ne utvrđuje pravo ili obaveza stranke, u bilo kakvom postupku.U odnosu na čl. 10 Zakona o provedbi odluka Komisije u FBiH, neodrživ je zaključak o kategoričnoj i bezuslovnoj dužnosti da se provedu mjere zaštite koje utvrđuje Komisija u svojoj odluci jer čl. 5 s. 5 Aneksa 8 Opećg okvirnog sporazuma ne propisuje obavezu da ne da se provede, već uloži napor na provođenju navedenih mjera, a iz koje je i proistekao čl. 10 Zakona o provedbi odluka Komisije u FBiH . Propusti su načinjeni i u utvrđivanju ključnih činjenica što je dovelo do pogreški u nepravilnoj identifikaciji uzroka postojećih problema. Naime, u Analizi, činjenica o nerazmatranju godišnjih izvejštaja koje Komisija dostavlja Predsjedništvu BiH je poslužila kao osnov za zaključak o neodgovornosti Komisije prema višim tijelima, a da nisu utvrđene činjenice koje bi dale odgovor na pitanje: zbog čega je to tako? Na ovaj način Komisji je pripisana odgovornost za postojeći problem, koji de fakto postoji, uprkos tome što je on posljedica nemogućnosti postizanja saglasnosti članova Predsjedništva BiH, a ne Komisije, o daljem angažmanu međunarodnih članova u radu Komisije. Problem je, dakle, u Predsjedništvu BiH, a ne Komisiji, i taj problem je političke, a ne pravne prirode. Način na koji se u Analize pokušava problematizirati sadašnji način izvršavanja odluka Komisije je, u potpunosti, neuvjerljiv. Imajući u vidu prirodu mjera zaštite, utvrđenih odlukama Komisije, stvarne nadležnosti entitetskih organa za prostorno planiranje, postojeće zakonsko rješenje je apsolutno racionalno i svrsishodno. Ako se želi određeni objekat osigurati od eventualnog uklanjanja logično je da se obaveže organ koji je, po važećim propisima nadležan da rješava to pitanje, odnosno da izdaje rješenje o rušenju objekta, a ne organ koji daje mišljenje o konkretnom prostornom zahvatu. Moguća je i druga opcija, ali je ona znatno manje efikasna u pogledu postizanja željenih ciljeva. Ukratko Analiza nije dala ni jednu preporuku koja je činjenično osnovana ili opravdana u pogledu postojećih zakonskih propisa u ovoj oblasti. Preporuke su date na temelju nepotpunih informacija o relevantnim važećim propisima, pogrešnim zaključcima o posljedicama koje proizilaze iz citiranih propisa i nepotpuno ili pogrešno utvrđenim ključnim činjenicama, te su, u skadu s tim, neupotrebljive. One ne mogu poslužiti kao relevantan osnov za stručnu raspravu o unapređenju zakonodavno-pravnog okvira BiH u području kulture. Dakle, predmetni dokument je nužno odbaciti kao krajnje nekompetentno štivo.
More...
Gradonačelniku Grada Mostara istekao je mandat, pa analogno nemogućnosti funkcioniranja Gradskog vijeća kome je takođe istekao mandat, sadašnji „de facto“ gradonačelnik ne može vršiti funkciju gradonačelnika, koju bi inače mogao vršiti da mu mandat još traje. On navedenu funkciju trenutno vrši faktički, na osnovu „uzurpacije ovlaštenja“ i pri tome donosi brojne nepostojeće akte. On je sam sebi produžio mandat, moguće i uz tzv. političku, izričitu ili prećutnu saglasnost. Takav, bespravni status „faktičkog“ gradonačelnika Grada Mostara, ojačao je i Parlament Federacije Bosne i Hercegovine Zakonom o budžetima u Federaciji Bosne i Hercegovine. Moglo bi se reći da se u Gradu Mostaru i u vezi Grada Mostara uspostavlja svojevrstan oblik ponašanja javne vlasti, koji je sličan ustavnom običaju contra constitutionem (contra legem), a osnovno pravilo tog nastajućeg običaja je da se postupa suprotno ustavu i zakonu, kada se to po principu političke cjelishodnosti (i moći koju imaš) ocijeni korisnim.
More...
Na primjeru televizijskog Dnevnika 2 se vidi, kako je upravo predočeno, da Radiotelevizija Republike Srpske, kontinuirano i sistematski djeluje suprotno proklamovanim uređivačkim principima. Umjesto da kao javni servis bude temeljen na demokratskim načelima i najvišim profesionalnim standardima, kojem je interes građana iznad svega - na djelu je uređivačka politika u službi jednog naroda (srpskog), jednog svjetonazora (pravoslavnog), jedne stranke (Saveza nezavisnih socijaldemokrata), jednog vođe (predsjednika Republike Srpske i čelnika SNSD-a Milorada Dodika). Takvo uređivačko opredjeljenje dovelo je RTRS u sfere gebelsovske propagande. Uz to je očito da je glavna opoziciona snaga u RS-u, Savez za promjene, saglasan s osnovnim pravcima velikosrpske politike. Opozicijska kritika uređivačke politike RTRS-a usmjerena je samo na favorizovanje Dodika i negativan odnos prema Savezu za promjene, njegovim članicama i liderima. Na osnovu monitoringa, analize i evaluacije 28 emisija Dnevnika 2, može se ocijeniti RTRS kao gebelsovski orijentisanu velikosrpsku, panpravoslavnu i rusofilsku informativnu kuću, koja je sasvim određena ličnošću i potrebama Milorada Dodika. Opozicija se ne buni zbog te orijentacije, već samo zbog toga što je nema koliko i Dodika i SNSD-a.
More...
Donošenjem Uredbe o vršenju ovlaštenja u privrednim društvima sa učešćem državnog kapitala iz nadležnosti Federacije Bosne i Hercegovine, Vlada Federacije BiH prenijela je na sebe ovlaštenja koja su shodno ranijoj Uredbi po osnovu državnog kapitala u privrednim društvima, vršila nadležna resorna ministarstva. Donošenje takve Uredbe prouzrokovalo je niz posljedica, među kojima je raspad dotadašnje koalicije na vlasti u većem bosanskohercegovačkom entitetu. Stupanjem na snagu ove uredbe, poništeni su svi raspisani konkursi i oglasi za utvrđivanje prijedloga kandidata u ime državnog kapitala za članove nadzornih odbora u privrednim društvima u kojima federalna ministarstva vrši ovlaštenja po osnovu učešća državnog kapitala. Donošenje Uredbe izazvalo je pokretanje postupka ocjene ustavnosti Uredbe, kojim je osporavana mogućnost da se na listi preduzeća u kojima ovlaštenja vrši Vlada nađu i dvije elektroprivrede, jer je ovo pitanje već bilo regulisano Zakonom o električnoj energiji Federacije BiH. Uvidjevši i sama svoj propust, Vlada Federacije BiH „uskladila“ je zatim zakon sa nižim pravnim aktom - uredbom, što je navela kao razlog predlaganja izmjena zakona. Ustavni sud Federacije BiH je u navedenom postupku donio presudu kojom je odredbe Uredbe koje se odnose na vršenje ovlaštenja po osnovu državnog kapitala u privrednim društvima u elektroenergetskom sektoru proglasio neustavnim. Pitanje je međutim, da li će presuda Ustavnog sud Federacije BiH u praksi proizvesti bilo kakve posljedice, s obzirom da je u međuvremenu stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o električnoj energiji. Vlada Federacije BiH je i prije njegovog stupanja na snagu, a na osnovu Uredbe, razriješila sa dužnosti članove upravnih i nadzornih odbora prije isteka mandata na koji su bili imenovani, a umjesto njih na ta mjesta postavila nove upravljačke strukture. Ova odluka Ustavnog suda može predstavljati osnov da se zatraži utvrđivanje ustavnosti svih odluka federalne Vlade od trenutka kada je počela da donosi odluke na osnovu neustavnih odredbi. Pitanje je također da li će ona i kako uticati na odluke koje su ovako imenovane upravljačke strukture donosile? Mnogo ozbiljnije posljedice ogledaju se u činjenici da je svojom Uredbom Vlada Federacije prekršila zakonske odredbe, odnosno njenim je odredbama drugačije regulisala pitanja koja su već regulisana zakonskim propisima. Dakle, umjesto da se u svom djelovanju vodi pravilom da je bolje do kraja ne iskoristiti svoje ovlasti nego ih prekoračiti, Vlada Federacije BiH je ocijenila da je bolje da ih prekorači. S ciljem izvršenja Presude Ustavnog suda Federacije BiH, Vlada Federacije je donijela novu Uredbu koja će se privremeno primjenjivati, a sve do donošenja Zakona o upravljanju državnim kapitalom u privrednim društvima u Federaciji BiH, kojeg je Vlada uputila u parlamentarnu proceduru. Ovakva praksa izvršnih organa države pokazatelj je nedostatka zaštite osnovnih principa vladavine prava kao i nedostatka pravne države koja bi svojim građanima u svakom trenutku garantirala pravnu sigurnost. Čineći ovakve formalne i materijalne propuste Vlada Federacije BiH jasno pokazuje da se svojevoljno ne kreće u granicama ustavnih ovlaštenja, te da joj sve češće Ustavni sud mora davati smjernice za djelovanje u vidu svojih odluka, odnosno presuda.
More...
Po obuhvatu materije Zakon o policiji i unutrašnjim poslovima jeste bazični zakon za policiju koji predstavlja kompilaciju dva zakona - prethodnika: Zakona o unutrašnjim poslovima (Sl. gl. RS 4/12 i 33/14) i Zakona o policijskim službenicima (Sl. gl. RS 20/14). Budući da se materija prethodnih i ovog zakona poklapa i da su najvažniji instituti i ovlašćenja uređeni istovetno kao i prethodnim zakonima, nije reč o nekakvom novom zakonskom okviru. U nomotehničkom smislu Zakon ima nedopustivo mnogo redaktorskih propusta. On ne samo da je usvojen po hitnom postupku, već izgleda da je tako i pisan, s obzirom na sistematiku, jezik i kvalitet odredaba. Pravi razlog njegovog donošenja po hitnom postupku, čini se nije, kako se predstavlja u obrazloženju Predloga zakona, „sprečavanje štetnih posledica po bezbjednost Republike i rad organa i organizacija koje bi nastale zbog nedonošenja zakona po hitnom postupku“, što predstavlja zgodne fraze za prikrivanje drugih razloga, koji su verovatno vanpravne (političke) prirode. U sadržinskom smislu Zakon u osnovi, znači ne sasvim, bez obzira na sve propuste i manjkavosti predstavlja delotvoran pravni okvir za obavljanje pre svega policijskih poslova. Policijski poslovi obavljaju se primenom policijskih ovlašćenja koja su expressis verbis utvrđena Zakonom, ali je način njihove primene samo delimično uređen Zakonom. To je i glavna zamerka ovom zakonu. Budući da je Zakon rađen u brzini, sumarno iskazano konkretne primedbe su sledeće: Prvo, naziv zakona je pleonastičan, jer su policija i MUP (unutrašnji poslovi) sinonimi u našem jeziku. Drugo, organizacija policije RS uređena je samo načelno Zakonom, u celosti Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji, stoga nije vidljiva, a između Zakona i Pravilnika nije predviđeno specijalno ovlašćenje Vlade da propisom utvrdi posebna načela za organizaciju MUP-a. Na taj način „organizaciona“ vlast ministra bila bi ograničena propisom Vlade. Treće, trebalo je ograničiti mogućnost kandidovanja istog lica za direktora policije na najviše dva mandata radi sistemskog izbegavanja personalizovanja funkcije posebno u miljeu još nedovoljno konsolidovanog demokratskog sistema. Četvrto, pravni principi primene policijskih ovlašćenja šturo su uređeni, principi oportuniteta i supsidijarnosti su izostavljeni, dok je srazmernost trebalo podrobnije urediti. Peto, policijska ovlašćenja utvrđena su za obavljanje pojedinih, navedenih policijskih poslova, a ne svih, tako da se primera radi, ne mogu primenjivati za obavljanje poslova zaštite bezbednosti RS. Šesto, policijsko ovlašćenje prikupljanje obaveštenja formulisano je bez zakonskih ograničenja, odnosno nije utvrđen krug krivičnih dela i prekršaja da bi se sprečila prekoračenja ovlašćenja. Sedmo, policijsko ovlašćenje privođenja može trajati najduže 24 časa, što suštinski predstavlja zadržavanje lica, bez mogućnosti pravne zaštite od strane suda. Osmo, način primene i ograničenja policijskog ovlašćenja poligrafskog (psihofiziološkog) ispitivanja nije uređen Zakonom. Deveto, policijska ovlašćenja prinude (sile) samo delimično su regulisana Zakonom, nisu utvrđena ograničenja pojedinih sredstava sile, već je to ostavljeno da se bliže uredi podzakonskim propisom, što je zastareo pristup, a uz to, nije i pravno valjan. Deseto, Zakonom nije predviđen institucionalni nosilac unutrašnje kontrole policije, koji treba da je snabdeven policijskim ovlašćenjima. Zakonom je predviđen samo Biro koji nema te (policijske) nadležnosti, već nadzire sprovođenje disciplinske odgovornosti i obaveštava građane o ishodu postupka rešavanja predstavki. Naposletku, nepreciznom i nejasnom raspodelom nadležnosti između predsednika Republike i Vlade u sferi unutrašnjih poslova stvoren je potencijal za konflikte između dve glave egzekutive, posebno u situacijama kada su oni različitih političkih orijentacija u periodima kohabitacije. Osim toga, nedovoljno dobra kordinacija postupanja predsednika Republike i Vlade može za posledicu da ima i nedelotvoran rad policije, a što je još opasnije i blokadu njenog rada. Kvalitet ovog zakona oceniće vreme njegovog važenja i kapacitet primene. Pravilo je da se dobri zakoni dugo primenjuju, a oni loši menjaju se odmah po donošenju, a najlošiji, preuzeti i „pozajmljeni“, koji ne odgovaraju društvenim uslovima i ne otpočnu nikad život, ostaju mrtvo slovo na papiru. Činjenica je da su nomotehnički propusti, nepažnja, nemar, pokatkad i čini se namerne nedorečenosti u formulisanju odredaba u Zakonu prosto „stil“ ovog zakona, čime policija kao institucija i građani nisu dobili pažnju kakvu zaslužuju. Tako je propuštena prilika da se u pravom smislu reči donese novi, osavremenjen zakon.
More...
Sloboda izražavanja i sloboda medija predstavljaju značajne tekovine demokratskih društva. Postoji opravdana potreba da se ovi pojmovi u različitim situacijama povezuju jer je priroda društvene stvarnosti takva da zahtijeva posredovanje. Iz tog razloga pravo na slobodu izražavanja često je neostvarivo ako mu ne prethodi sloboda medija. Ipak, znak jednakosti između ove dvije slobode nije moguće staviti, jer su one ponekad suprotstavljene. S jedne strane, u razvijenim demokratskim društvima krupni kapital potpomognut neoliberalnom ideologijom nastoji preoteti medije i staviti ih u službu elitnih skupina. Na drugoj strani, u većini postkomunističkih tranzicijskih zemalja ‒ uključujući i Bosnu i Hercegovinu ‒ u kojima je još uvijek snažno naslijeđe izravne državne kontrole nad medijima, koncept slobode medija nije se nikada ni približno razvio do razine koja je predviđena normativnom teorijom. Umjesto u interesu javnosti, medijske elite djeluju u klijentelističkim savezima sa političkim i drugim interesnim skupinama, dok istovremeno razvijaju retoriku da svaki napad na njih predstavlja napad na slobodu riječi. Ako se vratim na primjer koji sam naveo na početku teksta, izgleda mi prilično ubjedljivo da je nagla zainteresiranost lokalnih vlasti za neplaćenim najamninama prevashodno uzrokovana političkim nesuglasicama sa vlasnikom NTV 101. U tom smislu, djelovanje općinskih vlasti samo je nastavak oprobane taktike kojom političke elite u BiH osiguravaju poslušnost medija ili kažnjavaju protivnike. Istovremeno, teško je povjerovati da izbacivanje NTV 101 iz općinskih prostorija koje nisu plaćali, predstavlja gušenje javne riječi. Televiziji nije izrečena zabrana rada i ona je mogla nastaviti emitirati program sa druge lokacije. U polariziranoj medijskoj sceni, kakva je bosanskohercegovačka, teško je iz sekundarnih izvora zaključiti da li su okupljeni građani koji su spriječili Kantonalnog inspektora da u prvom pokušaju zapečati prostorije NTV 101, zaista ustali protiv lokalnih vlasti koje nastoje ugušiti autentični lokalni medij, ili se radi o manipulaciji građanima, orkestriranom iz suprotnih političkih i interesnih tabora. Imajući u vidu bliske veze između vlasnika TV stanice i lokalnih vlasti iz prošlosti, a što je manifestirano i kroz dugogodišnje toleriranje neplaćanja najamnine, skloniji sam zaključiti da se ovdje prevashodno radi o međusobnom razračunavanju lokalnih moćnika sa vrlo malim implikacijama po opću slobodu izražavanja.
More...
Poteškoće sa slučajem Klix.ba u pogledu kršenja osnovnih prava/sloboda započinju sa određivanjem područja zaštite. Čini se da slučaj govori u prilog zaštite putem osnovne slobode izražavanja mišljenja u formi slobode informisanja iz čl. II/3. h) Ustava BiH i člana 10 st. 1 EKLJP. Stvarno poručje zaštite je problematično s obzirom na razgraničenje slobode štampe od slobode informisanja, budući da za slobodu štampe važe nešto precizniji kriterijumi u pogledu zaštite novinarskih izvora. Kako se u slučaju Klix.ba radi o internet portalu i posredovanju informacija koje su od opšteg interesa, to se prema mome mišljenju slučaj mora podvesti pod povredu opšte slobode informisanja. Isto tako razgraničenje područja zaštite u odnosu na čl. 8 st. 1 EKLJP neće uvijek biti jednostavno zbog šireg pojma stana (doma) koji obuhvata i poslovne prostorije. Rješenje će se svaki put morati tražiti u elementima konkretnog slučaja koji ukazuju na tip djelatnosti i usku stvarnu ovisnost privatnosti sa obavljanjem djelatnosti i korištenjem prostora. U konstelaciji Klix.ba pretežni argumenti govore protiv proširenja pojma „dom“ na prostorije redakcije budući da su one korištene izvan svakog odnosa prema privatnosti kao poslovne prostorije jednog preduzeća. Sljedeća poteškoća slijedi iz pitanja da li je pretres radi otkrivanja počinioca krivičnog djela u opisanoj konstelaciji državno uplitanje u ovu slobodu. Strogo uzev, pretres ne sprečava Klix.ba ni da pribavlja ni da posreduje informacije. Međutim, on otkrivanjem informanata može u budućnosti biti spriječen da iznosi seriozne informacje za koje u javnosti postoji poseban interes i koje su inače od javnog interesa ali i od interesa za javnost. Zbog toga sam mišljenja da se mora potvrditi zadiranje ili uplitanje u ovo pravo, jer otkrivanje informanata i redakcijske tajne, zajedno sa oduzimanjem medija na kojima su zapamćeni podaci onemogućuje nosioca slobode informisanja da aktuelno i ubuduće, na najefektivniji način pribavlja i prenosi informacije. Problem opravdavanja državnog uplitanja u ovu slobodu je skopčan sa poteškoćama u pogledu ocjene da li je pretres legitimiran ciljevima iz čl. 10 st. 2 EKLJP i da li je ograničenje slobode informisanja srazmjerno cilju koji se želi postići (oktrivanju potencijalnog počinioca krivičnog djela). Iako se ni jedan od taksativnih ciljeva koji opravdavaju ograničenje ili uplitanje u osnovno pravo ne može primijeniti na legitimiranje pretresa u svrhu otkrivanja počinioca krivičnog djela, opravdaće ga nužnost u demokratskom društvu. Uplitanje ili ograničavanje osnovne slobode opravdava potreba države da održi na snazi krivičnopravni sistem. To je, po sebi, legitiman cilj s obzirom na nacionalni ustavni sistem i načelo vladavine prava iz člana I/2. Ustava BiH. Poteškoća u pogledu provjere srazmjernosti cilja koji se želi postići u odnosu na nedostatke koje pogađaju adresata konvencijske slobode sastoji se u uzimanju u obzir sadržaja sporne informacije zajedno sa ocjenom njenog značaja za javnost. U suštini, radi se o procjeni da li postoji izražen interes javnosti da se sazna sadržaj razgovora koji je predmet istrage i da li je on takvog značaja da može isključiti istragu o informantu kao eventualnom počiniocu krivičnog djela. Mišljenja sam da se u postojećoj konstelaciji prednost mora dati zaštiti slobode na informisanje zbog sadržaja razgovora koji je predmet informacije. S tim u vezi i zaključak da se iz prikazanog slučaja ne mogu izvesti poopćivi stavovi o redakcijskim pretresima i otkrivanju redakcijske tajne ili informanata. Svaki put će postojanje povrede sloboda zagarantiranih u čl. 10 EKLJP zavisiti od konkretne forme i od zaštićenog područja: povrede slobode štampe će se teže opravdavati od povreda slobode informisanja, ili otkrivanje informanata i redakcijske tajne u formi pretresa će se moći okvalificirati kao povreda slobode iz čl. 10 EKLJP, zavisno od ciljeva koji se pretresom žele postići. Prikazani slučaj, i to je jedini poopćivi stav, dokazuje da postoji akutna potreba razjašnjavanja pravnih pozicija u području zaštite redakcijske tajne.
More...
Sa aspekta naše zemlje, te (ne)potpunih odredaba zakona na svim nivoima vlasti i iz različitih oblasti, postoji potreba da se prava i slobode novinara na fer i nepristrasno izvještavanje poštuju i da pritisci na njihov rad prestanu, uključujući i pritiske na odavanje izvora informacija. Stoga bi, kao polazna osnova za dalji rad i napredniju zaštitu: - u najkraćem mogućem vremenu trebalo pristupiti izradi izmjena i/ili dopuna postojećih zakona, radi uspostave što bolje zaštite slobode medija, sa posebnim osvrtom na prava novinara – naročito u pogledu zaštite izvora informacija; - pristupiti izradi i usvajanju zakona koji reguliraju status lica koja prijavljuju korupciju na svim nivoima vlasti u Bosni i Hercegovini; - staviti van snage konretne zakonske propise koji, na bilo koji način, ograničavaju prava i slobode novinara (ali i ostalih građana, bez obzira na zanimanje); - pristupiti ujednačavanju odredbi različitih zakona, u smislu zaštite prava novinara i novinarskih sloboda, a posebno sa aspekta zaštite izvora informacija; - jasno definirati zaštitu izvora u pogledu informacija za čije objavljivanje postoji „pretežniji javni interes“ (za ovo postoji osnova u presudama Evropskog suda za ljudska prava); - kada je to u funkciji zaštite javnosti i javnih, nacionalnih interesa jasno definirati sve izuzetke u smislu zaštite izvora informacija kako bi se uspostavila usaglašenosti sa EKLJP u pogledu izuzetaka koji moraju biti jasno i nedvosmisleno propisani, kako bi se omogućilo svim zainteresiranim stranama da predvide eventualne posljedice određene akcije; - istražiti i sankcionirati sve dosadašnje pokušaje i učinjene pritiske na novinare, te spriječiti sve buduće pokušaje da dođe do ograničavanja njihovih prava; - implementirati Zaključke usvojene na 3. sjednici Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine o obavezi Vijeća ministara BiH, posebno Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine, da pripremi i dostavi na razmatranje Predstavničkom domu informaciju o pojavama pritisaka i zastrašivanja novinara; - osigurati da Vijeće ministara i druge nadležne institucije, najmanje dva puta godišnje dostavljaju informaciju o stanju i slobodi medija u Bosni i Hercegovini. U svim prethodnim poglavljima skrenuta je pažnja na najznačajnije dokumente koji uspostavljaju i štite pravo na slobodu izražavanja, govora, medija i zaštite novinarskih izvora informacija. Također, predstavljeni su i najznačajniji slučajevi vođeni pred Evropskim sudom za ljudska prava, koji predstavljaju jednako važan izvor prava i osiguravaju tumačenje odredbi najvažnijih međunarodnih dokumenata iz ove oblasti. No, svjedoci smo da se prava i slobode krše i to, najčešće, na vrlo grub način. Razlog je zaštite vladajućih stranaka ili lica koja na neki način vrše javnu vlast. Sloboda medija i sloboda izražavanja su osnovna ljudska prava i uživaju, odnosno moraju uživati, najveći stepen zaštite. Slobodni mediji su, kako je više puta i naglašeno, jedan od osnovnih stubova demokratije i svakog društva koje teži dostizanju najviših demokratskih vrijednosti, a slobodnih medija nema bez zaštite lica koja im osiguravaju pravovremene i istinite informacije i njihove informante. Rješenju se mora težiti u što potpunijoj zaštiti, kako kroz zakonodavstvo, tako i kroz praksu. Prethodni redovi su upravo i inspirirani takvom potrebom.
More...
S obzirom na značaj prava na slobodu vjere ili uvjerenja kao temeljnog ljudskog prava i potrebu da se osigura ravnopravnost svih građana BiH u pogledu zaštite i uživanja ovog prava, najvažniji pravni standardi koji uređuju položaj vjere u društvu uspostavljeni su na državnom nivou. Ustavni dokumenti BiH i njenih entiteta pružaju opće garancije vjerske slobode uz pozivanje na važnije međunarodne instrumente ljudskih prava ili njihovo izravno inkorporiranje. Ove opće garancije dalje su razrađene kroz Zakon o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica i sporazume kojima se pobliže uređuju odnosi između pojedinačnih vjerskih zajednica i države. Općenito, može se kazati da su odredbe o slobodi vjere i njenog manifestiranja usklađene sa normama međunarodnog prava, da su veoma široko postavljene i da omogućavaju i pojedincima i vjerskim kolektivitetima, tj. crkvama i vjerskim zajednicama, da slobodno postupaju i djeluju u skladu sa vjerskim načelima uz uvjet da se time ne krše pozitivni zakonski propisi. Prema važećim pravnim standardima u BiH je sa snazi saradnički ili hibridni model uređenja odnosa između države i vjere. Suština ovog modela može se izraziti dvama načelima: (a) institucionalna i funkcionalna odvojenost države i crkava/vjerskih zajednica i (b) saradnja države i crkava/vjerskih zajednica na područjima od zajedničkog interesa koja se reguliše zakonima i posebnim sporazumima. Nedostatak izričitih ustavnih odredbi o odvajanju države i vjere nadomješten je Zakonom o slobodi vjere koji propisuje da niti jedna vjera u BiH ne može biti proglašena državnom, niti jedna crkva ili vjerska zajednica ne može uživati povlašten status u odnosu na druge te da su crkve i vjerske zajednice neovisne i samostalne u svom organiziranju i djelovanju. Također, praksa Ustavnog suda BiH potvrdila je da je odvajanje vjere, s jedne strane, i države i njenog pravnog sistema, s druge strane, suštinsko obilježje njihovog odnosa te osporila preferencijalistički tretman kojeg je Ustav RS, prije amandmanskih izmjena, pružao Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Premda su država i crkve, odnosno vjerske zajednice suštinski odvojene, to ne isključuje mogućnost njihove saradnje na određenim poljima od zajedničkog interesa, kao što su odgoj i obrazovanje, kultura, socijalna zaštita, zdravstvo i dr. Takva saradnja pobliže se uređuje posebnim sporazumima, zakonima ili podzakonskim pravnim aktima. Dvije crkve, Katolička i Srpska pravoslavna, već su zaključile sporazume o saradnji sa državom, dok je Islamska zajednica na putu prema ostvarenju istog cilja. Da bi ispoštovala zakonske odredbe koje zabranjuju dodjeljivanje privilegovanog tretmana određenim crkvama ili vjerskim zajednicama, država je dužna u budućnosti omogućiti svim zainteresiranim vjerskim zajednicama da pristupe ugovornom reguliranju vlastitog položaja te vjerskih prava i sloboda svojih pripadnika.
More...
Instituition of Human Rights Ombudsman of Bosnia and Herzegovina (Ombudsman B&H) was established by Dayton Peace Agreement after which have been made some structural changes as Law on Human Rights Ombudsman was adopted. The Ombudsman reform was finalized in 2010, and entity Ombudsman institutions have ceased to operate. A unified and independent institution at the State level is of crucial importance for a domestic system to protect the human rights of every individual, to promote the rule of law, as well as to ensure proper conduct of public administration at all levels of BiH authorities. However, there are many weak points in functioning of Ombudsman B&H that have to be improved due to more effectiveness of the institutions. Establishment and strengthening of independency of Ombudsman B&H should be key task in the future. High professional and moral standards of ombudspersons and instituition's personnel should be improved. Also, implementation of the Ombudsman’s recommendations related to public authorities which have not been complied should be ensured in parliament, and civil society organization and media should be much more included in supervision process. Ombudsman B&H should be more involved in court proceeding as it granted by more laws. Furthermore, Ombudsman B&H is the „central instituition“ competant for protection from discrimination, according to Law on Prohibition of Discirimination and therefore should be far more involved in proceeding against discrimination. Also, sufficient financial resources needed to enable Ombudsman to carry out effectively all the tasks have to be considered by BiH authorities.
More...
The working text of the Amendment of Ministry of Justice on Consitution of the Republic of Serbia is critically considered by taking into account the recommendations of Commission of Venice and Council of Europe. The author introduces the objections in the current debate on the Constitutional Law, notably the necessity of including the public more extensively. The author then analyzes the proposed amendments regarding the election of Council members and Supreme Public Prosecutor. In the second section, the author critically considered jurisdiction in organizing the public prosecutor's office. The third section focues on jurisdiction and organization of High Council of Prosecutors. The general conclusion is that international documents are only partially considered by the authors of the Working text. Partial arguments and sentences out of context are taken into consideration in order to favor the understanding that prosecutors office should be a strict, centralized system, under the control of politics. Authors of amendments have not taken into account neither the new process roles of the prosecutor's office nor the fact that prosecutors office has been given jurisdiction in the procedure that used to belong to the courts, all of which require the organization of the prosecutor office primarily as an independent institution.
More...
Since the establishment of parliamentarism in Serbia in 1990, this system of government did not function in the manner foreseen by the framers of the constitution. Instead of being a neutral and arbitrary power, the President of the Republic is in practice, for the most part, a primary power dominating over the constitutional system of Serbia. The 2006 Constitution of Serbia did not introduce significant novelties in the area of horizontal organization of powers. The system of powers is still susceptible to presidentialization and its functioning in practice, first and foremost, depends on non-institutional factors. The major weakness of the horizontal organization of powers in Serbia is the inconsistency in the constitutional modeling of the position of the President of the Republic. The President is envisioned as an arbitrative power that should be harmonizing the work of the parliament and the government. However, past political practice dictates that the President of the Republic has never in the true sense of the word effectuated such a role because there is a discord between direct political legitimacy and the competences which are at his disposal. This paper discusses the thesis that the acceptance of a semi-presidential system, along with the securing of political neutrality of the President of the Republic, could be an efficient solution for political circumstances in Serbia. In any case, it is necessary to simultaneously strengthen the political and legal culture, because the noninstitutional factors are of cardinal significance for harmonious functioning of the established system of powers.
More...
The essay discusses some actual topics related to the implementation of the Separation of powers principle in the constitutional order of the Republic of Serbia, with special focus on the position and relation of the legislative and executive branch of power. The practical relationship between these two branches is far from the normative solutions stipulated by the Constitution. Among the reasons for these deformities one may note the position and actual power of ruling parliamentary political parties. This power is much beyond the position of political parties stipulated by the Constitution itself. Despite these discrepancies between the constitutional provisions and constitutional practice, the power of political parties and their leaders is democratically acquired on democratic elections. However, democratic legitimacy of powerholders is not equal with constitutionalism and rule of law, which requires the separation of powers as well. The concentration of political powers outside democratic state authorities in ruling parliamentary parties generates some worries: political parties often lack necessary transparency, internal democracy and effective judicial control. The present shortcomings might be cured, at least partially by the reform of the present oversimplified proportional electoral system. Single member districts, with individuals competing for parliamentary mandate, exclusion of having elections on all levels on the same date and other rules may create more power balance within the system of the separation of powers.
More...
The author deals with some common places in the understanding of the system of government. He divides them in two groups: (1) those related to all the systems of government based on the principle of the separation of powers; (2) those specific to the system of the Republic of Serbia. He writes about: a) the need of theoretical rethinking and constitutional redefining the principle of separation of powers, which is not a classic trichotomy anymore; b) the relativism of doctrinal classification of systems of government (presidentialism – parliamentarism; presidentialism – parliamentarism – semi-presidentialism or mixed system), c) the gap between constitutional norm and constitutional reality and d) the evaluative transformation of modern parliamentarism from the ideal equilibrium of political powers to the inclusiveness of different political actors in the process of bringing political and legal decisions. The author criticizes the tendency in Serbian constitutional law science, started from 1990̕ s, which has blurred the difference between the law and the politics in understanding the institutions and mechanisms of the system of government. He accents that there is no causal connection between the direct election of the President of Republic and his omnipotence. On the other hand, the constitutional competences of the Serbian President are not so weak as some authors say interpreting the constitutional phrase „the President of the Republic shall express state unity“. According to the author, the most controversial spot is the statement about the President of the Republic as a representative of the citizens who functions as a neutral power which arbitrates between the National Assembly and the Government. This statement, which prevails in constitutional law literature especially in Serbia, is rather false and should be abandoned. The President of the Republic must be politically active in a constitutional manner. The point is to find a constitutional balance between a politically active President, an operative Government and a representative Parliament, on the one hand, and to strengthen the constitutional culture, on the other hand.
More...
This paper is aimed as responding to the dilemma as to whether the non-functionality of the federalism in Bosnia and Herzegovina is a consequence exclusively of inadequate constitutional framework or should causes be sought in factors outside the institutional ones. With that intent, the first part of the paper analyzes the extent to which the Dayton Agreement avails ideal-typical or at least favourable traits that enable the effectuation of all those functions expected of a fundamental law in a modern constitutional state. In the second part of the paper, the author aims to identify political factors that are impeding the effective functioning of the constitutional system. In accordance with the results of such studies, in the conclusion of the paper the author will discuss the extent to which constitutional reform can be expected and what kinds of strategy should be undertaken for the purpose of improving the functionality of the constitutional system of Bosnia and Herzegovina.
More...
The author develops the attitude that the judgments of the European Court on Human Rights do not necessarily influence the nature of the constitutional order of Bosnia and Herzegovina. Various proposals on the constitutional reform had been formulated. Some of them had been directed on the radical transformation of the political-territorial organization, as well as the organization and competences of the institutions, such as the Parliamentary Assembly and the Presidency. The author analyses the influence of various constitutional solutions on the composition, election, and the competences of particular institutions. The analysis shows that the majority of these solutions do not influence on the nature of the constitutional order. Some of them could influence to different degrees on the realization of the federal principles, and the principles of the consociative democracy, but not on the nature of the entities, or on their relationship with the state.
More...
This article investigates the justiciability of the relationship between the Federation and the States within the federal system in Germany. Firstly, it will be discussed if it is possible to refer to subjective rights of the involved parties regarding the competences in the federal State. Moreover, the question about the existence of a legal basis („if“) and the question about the control of limits of the exercise of powers („how“) will be distinguished. Furthermore, the possibilities of a legal enforcement of rights and obligations resulting from the relationship between the Federation and the States will be examined in some selected fields. The selected fields include disputes about legislative authority, jurisdiction for administration, budgetary constitutional law, disputes resulting from contracts between the Federation and the States and about the use of coercive action. The main emphasis has been put on the distinction between the legal protection in constitutional and general courts. The overall presentation of legal protection in the relationship between the Federation and the States shows that this relationship forms justiciable relations under the German Basic Law. Accordingly, the German federalism is rightly called „justiciable federalism“.
More...
