Pisanje kao vlastito tumačenje
Writing as a self interpretation

Summary/Abstract: Kao priča o vlastitom životu, autobiografija neizostavno, kako je pokazao Philippe Lejeune (1980) ulazi u područje istinitog. Za razliku od fikcionalnog teksta koji, bez obzira na žanrovske otklone, računa na učinak autoreferencijalne igre, autobiografski diskurs neizostavno ostaje uronjen u »stvarno«, ono doživljeno, iskustveno. Istinu vlastitog života, iskazanu nizom referencijalnih uputnica, jamči prije svega identitet autora i pripovjedača ili barem autorsko pokriće za pripovjedačevo kazivanje: kako navodi Vladimir Biti (2000: 18), autobiografija počiva na tjelesnom i vremenskom kontinuitetu instanci doživljajnog i pripovjednog subjekta. Autobiografski subjekt motri sam sebe očima biografa čime taj govor o sebi, kako je pokazao Roland Barthes (1975), prestaje biti »ja«: »Govorim o sebi samome kao da sam manje ili više mrtav.«

• Details
• Contents