La Serbie et le Mouvement National Bulgare
published by: Librarie centrale des Nationalités, Lausanne
More...We kindly inform you that, as long as the subject affiliation of our 300.000+ articles is in progress, you might get unsufficient or no results on your third level or second level search. In this case, please broaden your search criteria.
published by: Librarie centrale des Nationalités, Lausanne
More...1914 г. - несъстоялото се официално посещение на българската царица отвъд океана
The paper aims to acquaint the readers with the exceedingly active multifarious activity of Queen Eleonore in the field of charity and philanthropy in Bulgaria, naturally related to the political, cultural and economic life in the country in the first years of the 20-th century, marked as they were by the struggle for national unification. The subject is researched for the first time, mainly on the basis of Bulgarian sources and the till sparse contemporary studies dedicated directly to the life and work of Queen Eleonore in Bulgaria and Europe in the field of charity. For the first time, the paper follows the appearance of the new queen in Bulgaria's social, political and cultural sphere: it marks out the parameters of action in the organization of charity in this country, as well as the first more widely advertised Bulgarian efforts on the international field on the part of the Bulgarian Red Cross (BRC) and the 'Samaritan' society she founded, which also had supporters across the ocean. It also speaks of the participation of Queen Eleonore in organizing nursing activities in support of the army during the Balkan War in 1912-1913 and the opportunities she constantly sought and found to provide medical aid to the army and the front lines during the Second Balkan War and in the years of the Treaty of Bucharest, which was determental to the Bulgaria. Her preparations for the official visit across the ocean at the invitation of the United States government allows us to follow her extremely responsible attitude to this top-ranking diplomatic mission which she considered extremely important and which she undertook in the name of Bulgaria's welfare.
More...
At the beginning of World War I Bulgaria remained neutral, waiting for favourable conditions to engage in the conflict. Its supreme political objective was national unification. The Balkan countries were under constant pressure of the warring coalitions that were trying to win new allies. No Balkan state was a master of the situation and each was afraid about it's back. Because of its geographic location Bulgaria had a strategic position in the Balkans and its joining one of the warring groups would have ensured its geopolitical advantage in the war. In the "Bulgarian summer of 1915" both warring coalitions tried to attract the country on their side, offering territorial compensations or awards. Germany's promises were taken as more reliable by the politicians and Bulgaria entered World War I as part of the Central Powers. The choice of the great allies proved wrong. What was more, the manner of selection was also wrong - not according to the possibility of final victory, but according to the bidding in the territorial auction the profit of which would be lost at the loss of the war.
More...
Ideja o potrebi osnivanja Vrhovnog suda u Bosni i Hercegovini polako sazrijeva, iako je njeno začeće postojalo već u prvim godinama nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, odnosno Ustava BiH. Vrijeme je da se više i ne postavlja pitanje treba li Bosni i Hercegovini jedan Vrhovni sud, već da se pažnja stručnjaka usmjeri ka tome, koji bi to model takvog suda bio najprimjereniji njenoj strukturi i političkom uređenju.
More...
U Bosni i Hercegovini donošenje političkih odluka od strane naroda zapravo nikada nije istinski ni bilo tematizirano. Narodna inicijativa ili referendum nikada se nisu niti spominjali, barem ne tako da je to mogao percipirati i neki međunarodni promatrač. Ali to se očito promijenilo. Politički vrh Republike Srpske od 2006. godine uživa u tome da crta scenario političke borbe, u kojem narod treba biti pozvan da odlučuje kao demokratska instanca. Dok se ranije govorilo o plebiscitima za sticanje neovisnosti srpske administrativne jedinice od države Bosne i Hercegovine, pa kako god ta neovisnost bila oblikovana, 2011. godine meta su državne institucije, za koje se na drugim mjestima ne bi nikada ni pomislilo da bi mogle biti predmetom političkih pitanja postavljenih biračima. U posljednje vrijeme naime radi se o Sudu BiH i pridruženom mu Tužilaštvu. Ove institucije izazivaju nezadovoljstvo srpskih entitet-političara, te bi njihovu sudbinu trebalo predati u ruke srpskih birača. O ovoj čudnovatoj situaciji bit će riječi kasnije u tekstu, u poglavlju III. Bez obzira kakav čovjek imao stav o direktnoj demokratiji, u svakom se slučaju preporučuje instrumente direktne demokratije upotrebljavati krajnje oprezno i promišljeno. Ukoliko se to ne učini, a plebiscit degenerira u sredstvo dnevnopolitičke borbe, taj instrument se može vratiti kao bumerang onom ko ga upotrebljava. Dobar primjer za to je Drugo francusko carstvo. Napoleon III, koji je vladao na autoritarno-cezaristički način , je svaki put kada bi izgubio podršku u parlamentu ili kada mu se činilo da ju je izgubio, izlaz tražio tražeći mišljenje birača. Dobitni poeni koje je Napoleon III uspio izvojevati na plebiscitima, učinili su da on zaboravi kakvo je stanje po pitanju prihvaćanja njegove politike općenito. Tako je bio dovoljan samo još jedan poticaj izvana – a u slučaju Napoleona III taj poticaj je bio u vidu njemačko-francuskog rata 1870/1871 - kako bi se iznutra nagrizani autoritarni sistem „Second Empire“ srušio kao kula od karata. Plebisciti mogu biti kao otrov: oni mogu izazvati ovisnost i učiniti slijepim za stvarni život. Situacija u Republici Srpskoj, koja pokazuje autoritarne crte, ima nešto od opisanog. Ako u jednoj zemlji, koja se kao Bosna i Hercegovina nalazi u prelomnoj situaciji i u ustavnopravnom smislu, svirači političkih orgulja zasviraju u registar plebiscita, muzika koja se na taj način proizvede ne mora biti prijatnih tonova. Stoga se isplati tj. dobro bi bilo baciti pogled na ustavnopravne partiture drugih ustavnih sistema. Od njih se može naučiti ponešto o postupanju sa instrumentima neposredne demokratije, mogu se objektivizirati diskusije unutar Bosne i Hercegovine, te postaviti pitanje da li su primijenjeni postupci primjereni. Zato ćemo pobliže osvijetliti direktnu demokratiju u državnoj zajednici Savezne Republike Njemačke. Unaprijed možemo ustvrditi da Njemačka nije pogodno tlo za projekte „na horuk“. Niko u Njemačkoj neće birače pozvati na birališta zbog dnevnopolitičkih diskusija. Također, unaprijed već možemo reći da u Njemačkoj plebisciti nisu polje u kojem su aktivni populisti i demagozi. Ovaj tekst pružit će historijski pregled ustavnopravnog razvoja čiji je rezultat aktuelno stanje (Glavni dio, I). Nakon toga, bit će predstavljena aktuelna ustavnopravna situacija. (Glavni dio, II). Lokalne građanske inicijative / Bürgerbegehren, koje na razini gradova i općina predviđa komunalno ustrojstvo njemačkih zemalja, ovdje neće biti predstavljene, iako su se pokazale dobrima u procesima tvorbe volje na lokalnoj razini. Njihovim predstavljanjem otišli bismo predaleko i prekoračili zadati okvir pukog pregleda stanja. I regulativa iz običnih (pokrajinskih) zakona koja se odnosi na postupke za referendum i narodno izjašnjavanje bit će predstavljena samo u obimu u kojem je to neophodno za bolje razumijevanje. Pri tom će egzemplarno biti prikazane samo neke norme saveznih zemalja. I ovdje je to uslovljeno prostorom koji nam stoji na raspolaganju. U posljednjem poglavlju (Glavni dio III, kao i Završne napomene) će iz perspektive inostranog promatrača biti predstavljena ustavnopravna situacija u Bosni i Hercegovini, tj. bit će propitano koji sadržaji u kojim postupcima mogu biti stavljeni na odlučivanje biračima.
More...
Nema nikakve sumnje da je pitanje konačnog reguliranja statusa državne imovine u BiH politički osjetljivo i pravno zanimljivo. Uzrok su srastanje entitetskih politika sa strukturama državne vlasti i pokušaji da se ovlada kapitalom koji nosi državna imovina. Podjela državne imovine, koja bi bila provedena isključivo po tzv. teritorijalnom principu, značila bi da je država BiH tvorevina entiteta, te da ona uživa samo one nadležnosti i sredstva koja su joj entiteti izričito prenijeli. Pri tome bi entiteti praktično zadržali kontrolu nad državom u jednom bitnom elementu koji nosi atribut državnosti. Pravno uzev samo je BiH suverena država i jedna od pravnih nasljednica nekadašnje SFRJ, koja je po Sporazumu o sukcesiji naslijedila imovinu bivše države. Iz toga proizlazi da entiteti nisu subjekti tog sporazuma; ovo potvrđuje subjektivitet Bosne i Hercegovine u pogledu državne imovine. Nesporno je, međutim, da svaki nivo vlasti mora imati imovinu koja mu je potrebna za obavljanje njegovih ustavom propisanih funkcija, te se ne smije isključiti mogućnost da se podjela državne imovine izvrši po tzv. funkcionalnom principu. Na taj način bi država BiH, entiteti, Brčko Distrikt, kantoni u FBiH, gradovi i općine dobili u vlasništvo onu imovinu koja im je neophodna za vršenje njihovih nadležnosti prema Ustavu i zakonima, ali bi se zasigurno izigrao princip kontinuiteta vlasništva kao kontinuiteta državnosti.
More...
Trinaesti kongres SKJ polazi od toga da su odgoj i obrazovanje bitni činioci ostvarivanja razvojne strategije našeg društva i njegova klasnog socijalističkog samoupravnog sadržaja, unapređivanja i oslobađanja ljudskog rada, vrijednosti socijalističkog društva, njegove civilizacije i kulture, oslobođenja i svestranog razvoja ličnosti. Složeni zadaci ostvarivanja programskih opredjeljenja Saveza komunista i društva, osobito Dugoročnog programa ekonomske stabilizacije, srednjoročnog i dugoročnog razvoja i strategije znanstvenog i tehnološkog razvoja zemlje i, na tim osnovama, uspješnijeg i ravnopravnijeg uključivanja u međunarodnu podjelu rada ne mogu se ostvarivati bez sposobnosti svakog čovjeka i čitava društva da osvajaju nova znanja i optimalno se koriste tekovinama znanosti i kulture.
More...
Ostvarivanje razvojnih ciljeva našeg društva neraskidivo je povezano s razvojem kulture kao sadržaja i načina ljudskog rada i života i društvenih odnosa. Savez komunista Jugoslavije zalaže se za radničkoklasni karakter kulture koja je u funkciji oslobađanja čovjekova rada i samog čovjeka, za kulturu koja znači razvijanje stvaralačkih snaga, njegovanje i razvoj svih vrsta kulturnog i umjetničkog stvaralaštva, sposobnost stjecanja novih spoznaja i unapređivanja znanstvenoga, tehničkog i tehnološkog razvoja, odgajanje na tekovinama i moralnim vrijednostima naše revolucije i socijalističkog samoupravljanja, podizanje radne kulture i kulture rada, zaštitu i čuvanje prirode, kulturne baštine i život ne sredine, širenje kulture društvenog ponašanja i političkog djelovanja, obogaćivanje kulture odnosa među ljudima i narodima. Ostvarivanje prava na kulturu, kao tekovina demokratskog razvoja našeg društva, bitan je činilac oslobađanja čovjeka svih oblika socijalne potčinjenosti, eksploatacije i političke manipulacije. U socijalističkome samoupravnom društvu čovjek se sve potpunije očituje kao slobodno i kreativno biće, odlučuje o svim aspektima svoga života i rada i time dobiva mogućnost da i o zadovoljavanju svojih kulturnih potreba i o ostvarivanju svojih kulturnih prava odlučuje neposredno i slobodno. Razvoj tako shvaćene kulture razumijeva da radni ljudi, ovladavajući cjelinom društvene reprodukcije, ovladaju i uvjetima vlastitoga kulturnog života i razvoja.
More...
Polazeći od Političke platforme za akciju SKJ u razvoju socijalističkog samoupravljanja, bratstva i jedinstva i zajedništva na Kosovu, članstvo, organizacije i rukovodstva SK na Kosovu, u Srbiji i u Jugoslaviji vodili su između 12. i 13. kongresa unutar aktivnosti cjelokupnog društva za stabilan privredni i društveni razvoj zemlje neprestanu borbu za otklanjanje uzroka i posljedica kontrarevolucionarne eskalacije albanskog nacionalizma i iredentizma i za stvaranje uvjeta za dugoročnije stabiliziranje društveno-ekonomskih i političkih prilika na Kosovu. Postignuti su određeni rezultati u suzbijanju otvorenog djelovanja albanskog nacionalizma na Kosovu, konsolidiranju organiziranih socijalističkih snaga, a počeo je i proces ekonomskog uzajamnog otvaranja i povezivanja udruženog rada Kosova i čitave zemlje, prije svega SR Srbije, dohodnim i samoupravnim povezivanjem i udruživanjem organizacija udruženog rada.
More...
Polazeći od povijesnog cilja komunističkog pokreta da umjesto klasnog društva s klasnim suprotnostima stvorimo društvo u kojemu će „slobodni razvitak svakog pojedinca biti uvjet slobodnog razvitka za sve". Savez komunista Jugoslavije posvećuje najveću pažnju ostvarivanju i unapređivanju sloboda i prava čovjeka i građanina. Time Savez komunista izražava i potvrđuje svoje opredjeljenje za demokratske i humanističke sadržaje društva kakvog stvaramo u socijalističkoj samoupravnoj Jugoslaviji i za koje se komunisti bore.
More...
Radko Dimitriev (Bulgarian: Радко Димитриев) (24 September 1859 in Gradets – 18 October 1918 near Pyatigorsk) was a Bulgarian general, Head of the General Staff of the Bulgarian Army from 1 January 1904 to 28 March 1907, as well as a general in the Russian Army during the First World War. (Wikipedia)
More...
Postojeći Grad je najznačajniji mogući dokument o njegovom minulom životu. Tako bi mogla da se parafrazira jedna od osnovnih metodoloških postavki Fernana Brodela. U tom slučaju, najbolji istorijski izvor za istoriju grada je sam grad. To bi značilo da su tragovi koje je na njegovim ulicama ostavila istorija čvršći i trajniji podaci od onih koji ostaju na papiru, odnosno, da pređem na našu današnju temu, da su urbanističke odluke donete u prošlosti ostavile svoje trajne spomenike na mapi i u izgledu grada. Ako bi Beograd bio istorijski izvor, šta bismo sve mogli u njemu da pročitamo, koje bi nam to poruke o prošlosti on mogao preneti? Da li bi on mogao biti slika ne samo istorije srpskog urbanizma, već i srpske političke istorije?
More...
Između septembra 1941. i avgusta 1944. godine više od 20.000 ljudi je sa teritorije okupirane Jugoslavije odvedeno u nacistički koncentracioni logor Aušvic. Među jugoslovenskim žrtvama najviše je bilo Jevreja iz Bačke koja je bila pod mađarskom kontrolom nakon što je Nemačka okupirala ovu zemlju 1944. Skoro svi ovi Jevreji ubijeni su u Aušvicu. Druge žrtve deportovane iz Jugoslavije su bile manje grupe Jevreja iz nacističkih logora u okupiranoj Srbiji, ali i iz hrvatskih ustaških logora formiranih na teritoriji nacističke Nezavisne Države Hrvatske (NDH). Deportovani su bili i Romi, kao i hiljade antifašista, partizanskih komunističkih boraca i njihovih simpatizera. Od 20.000 ljudi deportovanih iz Jugoslavije, manje od stotinu je preživelo do oslobađanja logora.
More...
Može li se poslije etničkog konflikta, rata i genocida opet živjeti kao sav normalan svijet? Da nije lako ali se može pokazuju dva novija primjera iz Afrike koja je dugo bila percipirana kao zemlja „vječnih“ etničkih sukoba. Ovogodišnju Nobelovu nagradu za mir dobio je premijer Etiopije Abiy Ahmed za pomirenje s Eritrejom poslije nekoliko desetljeća rata. Zatim Ruanda, pogođena tragedijom genocida iz devedesetih, danas je reintegrirana nacija, ekonomski napredna, odnedavno i turistička destinacija. Etiopija, Eritreja i Ruanda, kao priče o oporavku teško ranjenih postkonfliktnih društava, ulaze pomalo kroz globalizacijske procese u zajednički narativ mirotvorne kulture. Pridružuju se već populariziranim evropskim slučajevima poput pomirenja u Sjevernoj Irskoj i eurointegracija koje predvode Njemačka i Francuska, neprijatelji u nekoliko ratova, danas saveznici, stupovi EU. Zapadnog Balkana u ovom mirovnom narativnu nema, Balkan ostaje simbol balkanizacije i rata upamćenog po globalnom direktnom TV prijenosu kroz devedesete godine dvadesetog vijeka. Režimi u Zagrebu i Beogradu, međutim, vide sebe u boljem svijetlu. Odnedavno se uspoređuju s Njemačkom i Francuskom. Netko se nedavno sjetio i Willy Brandta, njemačkog kancelara, nobelovca za mir, pa bi njegove metode uvezao na Balkan. Možda Balkan postane Alzas i Loren evropskog jugoistoka. Francuska u to ne vjeruje, pa je nedavno usporila proširenje EU u ovom dijelu Europe. Kad bi se notorni balkanski neprijatelji Srbija i Hrvatska konačno pomirili, možda bi EU dobila očigledno joj potreban val novog optimizma, a napaćeni balkanski narodi počeli konačno živjeti kao sav normalan svijet.
More...
The centenary of the Treaty of Trianon, signed on 4 June 1920, coincides with the rejection of the next project of the Democratic Alliance of Hungarians in Romania (UDMR) to establish territorial autonomy for Szeklerland, a region of Transylvania mainly inhabited by Hungarians. At the sometime, the Romanian authorities and the opposition use society’s fear of Hungarian separatism to gain political capital.
More...
“He who does not wish to speak of capitalism should remain forever silent about Nazism” – I quoted West Germany’s Max Horkheimer some two years ago discussing the disastrous, cynical and absolutely unnecessary attempts towards the equation of communism with Nazism, of fascism and anti-fascism. Many dismissed it, labelling it routinely as yet another intellectual alarmism, but look at us now: Only one step from the nuclear obliteration. Right than – in that text – I also borrowed from yet another Frankfurter, Herbert Marcuse on the self-entrapment of Western society. Back in 1960s, it was him labelling as “repressive tolerance” if someone in future ever considers a dangerous and ahistorical equitation between Nazism and anything else, least with Communism. Regrettably enough, that future of de-evolution started pouring in by 1990s: It was manifested in decontextualization coupled with psychologization which eventually culminated in the current Covid-19 iron fist and the binary categorisations over Ukraine. L’avenir est comme le reste: il n’est plus ce qu’il était (the future is no longer what it used to be), as Paul Valéry ironically remarked.
More...
The Vienna Convention on Diplomatic Relations (VCDR), alongside the Vienna Convention on Consular Relations (VCCR), presents the very essence of diplomatic and consular law, as well as of diplomatic theory and practice. Both conventions were adopted and put into force 60 years ago – the VCDR in 1961 (61 signatories) and ratified in 1964 (192 ratifications), and the VCCR in 1963 (49 signatories) and ratified in 1967 (182 ratifications). Having in mind the time sequence, structure, and their correlation, the VCCR derives from the VCDR (compare the third and fourth clause of the VCCR‘s preamble, as well as the second function of a diplomatic mission), but they share a complementarity and not a hierarchical correlation.
More...
The first July day of 2020 in Vienna saw marking the anniversary of Nuremberg Trials with the conference “From the Victory Day to Corona Disarray: 75 years of Europe’s Collective Security and Human Rights System – Legacy of Antifascism for the Common Pan-European Future”. This was the first public and probably the largest conference in Europe past the early spring lockdown. It gathered numerous speakers and audience physically in the venue while many others attended online.
More...